Éva Székely – nesalomljiva strast za plivanjem

Éva je rođena 1927. u Budimpešti. Njena životna i sportska povijest jedna je od onih koje se pamte. Na Ljetnim olimpijskim igrama 1952. i 1956. godine osvojila je zlato i srebro, postavila je šest svjetskih rekorda u plivanju, osvojila četrdeset četiri nacionalna naslova. Njen suprug i njena kći također su bili trofejni sportaši, on vaterpolist, ona plivačica.

Profesionalno umirovljenje objavila je nedugo nakon Olimpijskih igara 1956. godine. Paralelno je tada radila kao trenerica plivanja i apotekarka.
Preminula je 2020. godine, u dobi od 92 godine, nakon dugog života ispunjenog profesionalnim i privatnim pobjedama.

Éva se plivanjem počela baviti kao djevojčica. S navršenih četrnaest godina postavila je nacionalni brzinski rekord, mnogim preprekama usprkos. Kao Židovki jedva joj je dopušteno sudjelovanje na natjecanju, a ubrzo je i izbačena iz nacionalna plivačkog tima. Do svršetka Drugog svjetskog rata nije se mogla baviti plivanjem. Ratne godine bile su izuzetno teške za njenu obitelj. 1944. godine pronacistička Stranka strelastog križa preuzela je vlast u Mađarskoj što je rezultiralo masovnim progonom Židova, njihovim smaknućima i odvođenjem u logore. Tijekom ratnog stanja u Mađarskoj, Éva se za natjecanja pripremala trčeći uz i niz stepenice po kući u kojoj je živjela. Nije odustajala od svog plivačkog sna.

Sudbina tisuća i tisuća njenih sunarodnjaka prijetila je i Évi. Jednog hladnog, maglovitog popodneva, ona i njen otac našli su se na riječnoj obali čekajući smaknuće. Otac je prestravljenoj sedamnaestogodišnjoj Évi savjetovao da legne na tlo. Kad joj je prišao pripadnik Stranke strelastog križa, otac je zavapio: “Nemojte nju, bolesna je… Ne može ni hodati”. Ozbiljan mladić, s jednim smeđim a drugim sivim okom, ledenim glasom odvratio je: “Neće morati dugo hodati.”.

Otac je u očaju zavapio:  “Nemojte, zaboga, ona je plivačka prvakinja Mađarske.“.
Začudo, ove su riječi djelovale na čovjeka i Éva je pošteđena.

Godinama kasnije, na Olimpijskim igrama u Helsinkiju, u disciplini 200 m prsno, Éva je osvojila zlato. Te 1952. dok je stajala na vrhu podija, s cvijećem u ruci, zlatom oko vrata i s osmijehom na licu, specijalnu nagradu predao joj je čovjek čije je jedno oko bilo sivo a drugo smeđe. Prepoznala je čovjeka s obale rijeke, onog istog koji joj je tada poštedio život. 

Jedna od njenih najboljih učenica njena je kćer Andrea. Osvojila je srebro na 100 m prsno i 100 m leptir na Olimpijskim igrama 1972. godine u Münchenu. I ona i kćer te su godine izbjegle teroristički napad na Olimpijsko selo.

Éva se razvela od supruga Dezsőa Gyarmatija no, oboje su 1976. primljeni u Međunarodnu plivačku kuću slavnih, a i njihova kći Andrea dobila je isto priznanje 1995. godine.

Njen život, borba s nedaćama i nesalomljiva volja inspiracija su mnogim sportašima i sportašicama i drugim ljudima suočenim s nekim životnim problemom – dokaz da nisi poražen dok ne odustaneš.

Image by Keith Johnston from Pixabay