Isključimo poslije, sutra, kasnije…

Dan kao da još nije ni počeo, a već je šest popodne. Tek što je završila nedjelja, već je petak. I mjesec dana je prošlo i godina je skoro pri kraju. I prošlo je 40, 50, 60 godina našeg života… Postajemo svjesni da polako iz naših života nestaju prijatelji, poznanici, stariji članovi obitelji.

Više nema natrag, vrijeme ide samo u jednom smjeru…

Zato je važno da maksimalno iskoristimo preostalo vrijeme. Da se ne ustručavamo od bavljenja onime što volimo. Da dodamo boje u svoj život. Osmjehnemo se životnim sitnicama koje su melem za našu dušu. Uživamo u vremenu koje nam je preostalo.

𝐏𝐨𝐤𝐮š𝐚𝐣𝐦𝐨 𝐢𝐬𝐤𝐥𝐣𝐮č𝐢𝐭𝐢 „𝐩𝐨𝐬𝐥𝐢𝐣𝐞“…
Napravit’ ću to poslije…
Reći ću to poslije…
Razmislit ću o tome poslije… 

Sve ostavljamo za poslije, kao da je to „poslije“ naše. Ne shvaćamo da se poslije kava ohladi… Poslije se prioriteti mijenjaju, poslije godina završava, poslije nam je zdravlje lošije, poslije djeca odrastu, poslije roditelji ostare, poslije se obećanja zaborave, poslije se dan pretvori u noć, poslije životu dođe kraj i poslije često bude prekasno.

Ne ostavljajmo ništa za poslije, jer iščekujući „poslije“, možemo izgubiti najbolje trenutke, prijatelja, našu pravu ljubav… I tada sve to više ne možemo vratiti, bez obzira na naše žaljenje.

Danas je najbolji dan za početi, za napraviti, za krenuti…
Ne možemo sebi više dopustiti odgađanje. Jer danas imamo, a sutra, tko zna?

Priča nepoznatog autora

Image by Gerd Altmann from Pixabay