Kad je roditeljska ravnoteža narušena: nevidljivi izazovi svakodnevice

U razgovorima s roditeljima koji pretežito brinu za djecu, bilo majkama ili očevima, iznova se otvara pitanje o kojem se u našem društvu premalo govori: što uistinu znači kada većina svakodnevne brige, odgovornosti i logistike ostane na jednom roditelju?

Primjeri su brojni i često bolno slični. Evo samo nekih:
Majka koja radi puno radno vrijeme često mora ranije prekinuti posao kad drugi roditelj u zadnji tren otkaže preuzimanje djeteta, što se događa mnogo češće nego što bi sustav ikada pretpostavio.

Majka zbog zdravstvenih poteškoća svojih dječaka ne uspijeva brinuti o svom zdravlju koje je jako narušeno. Otac dječaka ne želi preuzeti brigu o dječacima pa ih mama zbrine kod svojih roditelja (baka je isto bolesna pa djed preuzima koliko može).

Otac koji sam skrbi o školskom djetetu prisiljen je odbijati poslovne prilike jer nema na koga prenijeti brigu kada drugi roditelj ne ispoštuje dogovorene kontakte.

Roditelj bez podrške obitelji žonglira između bolovanja, vrtića i posla, dok se raspored neprestano raspada zbog situacija na koje nema utjecaja.

Ovaj obrazac ponavlja se iz obitelji u obitelj: jedan roditelj snosi golemu većinu svakodnevne brige i stabilnosti, dok drugi roditelj može, bez osobitih posljedica, kršiti dogovore, ignorirati obveze ili otkazivati viđanja.

U jednoj takvoj situaciji majka i dijete žive u podstanarstvu. Dječak ide u vrtić, a otac ga preuzima dva do tri puta tjedno na dva sata, nakon vrtića. Budući da ima zabranu prilaska majci, preuzimanje se organizira preko trećih osoba. No, dogovor u praksi često ne funkcionira: otac redovito javlja da “ne može doći”, razlozi su uglavnom neutemeljeni, a nitko ih ne provjerava. Teret time uvijek pada na majku.

Ona mora ostaviti posao, istrčati iz ureda, pokupiti dijete, organizirati skrb kada je bolesno, a zatim kod kuće odrađivati sate kako bi nadoknadila fleksibilnost poslodavca. Ova je majka pritom još i “sretna”: poslodavac pokazuje razumijevanje, dok mnogi roditelji nemaju ni tu mogućnost.

Njena fleksibilnost ima realnu cijenu: manju plaću, veći pritisak i stalno dokazivanje na poslu. A emocionalni i fizički napor (stres, nesanica, umor, iscrpljenost) ostaju nevidljivi i nepriznati. Sustav to ne vrednuje, a drugi roditelj za svoje neizvršavanje obveza ne snosi gotovo nikakve posljedice.

Ovo, nažalost, nije iznimka.
Roditelj koji pretežito brine za dijete zapravo obavlja dvostruki posao: formalni posao za poslodavca i stalni, neplaćeni posao brige o djetetu. Sustav alimentacije i roditeljske skrbi, međutim, gleda samo “matematiku”: radna vremena, papire, tablice, ali ne vidi život. Ne vidi propuštene sastanke, brze odlaske u vrtić, bolovanja, emocionalno balansiranje, stalno reorganiziranje dana i neprestanu neizvjesnost: hoće li drugi roditelj ovaj put ispoštovati dogovor?

Taj roditeljski trud koji drži djetetov život stabilnim ne ulazi ni u jednu službenu procjenu. Ne povećava alimentaciju. Ne donosi dodatnu pravnu zaštitu. Ne povlači sankcije za roditelja koji kontinuirano krši dogovore. Sustav šuti (ili ponekad šapće), a roditelj koji nosi najveći teret često ostaje sam.

Istina je da ni povećana alimentacija ne bi promijenila činjenicu da jedan roditelj zbog dobrobiti djeteta mora biti manje konkurentan na tržištu rada, pristajati na manju zaradu i prilagođavati se gotovo svakodnevno. No, veća financijska sigurnost barem bi olakšala svakodnevicu, a roditelju koji ne poštuje dogovore poslala jasnu poruku da takvo ponašanje ima posljedice.

Poznato je: apeliranje i poticanje imaju svoju vrijednost, ali red se uvijek prvo uspostavlja zakonom koji se provodi i sankcionira. Tek kada postoji kultura odgovornosti, moguće je govoriti o “mekšim” metodama: prevenciji, edukaciji i podršci.

Može li se to promijeniti?

Postoje realne smjernice za bolje rješenje:

• uvođenje mehanizama za sankcioniranje kontinuiranog izbjegavanja kontakata i nepoštivanja sudskih odluka i plana roditeljske skrbi
• uvažavanje “nevidljivog rada” roditelja koji pretežito skrbi pri određivanju alimentacije jer taj rad ima stvarnu vrijednost
• jačanje socijalnih potpora za samohrane roditelje: fleksibilni radni uvjeti, vaučeri za čuvanje djece, prioritetni vrtićki smještaj
• evidencija izvršavanja kontakata kao osnova za reviziju roditeljskog plana
• psihosocijalna i pravna podrška roditelju koji svakodnevno nosi najveći dio brige
• drugo

Ne radi se samo o pravednosti između roditelja, već ponajviše o dobrobiti djeteta, koje najviše osjeća nestabilnost. Ona (stabilnost) se ne gradi na obećanjima, nego na odgovornim i dosljednim postupcima, i roditelja i institucija.

Vrijeme je da kao društvo otvorimo ovo pitanje: Možemo li i moramo li bolje? Jer dijete i roditelj koji svakodnevno nose najveći teret to doista zaslužuju.

Image by Taras Yasinski from Pixabay
Image by Olena from Pixabay
Image by Mohamed Hassan from Pixabay