Kako tješiti

Svi se ponekad nađemo u teškim trenucima. Živimo na ovoj planeti punoj ljudi. Međusobno se svi dotičemo osjećajima, mislima, riječima, dodirima… Dotičemo se svojim osobnostima, sudaramo se ili sjedinjujemo ili koračamo jedni pored drugih…

Susrećemo se, mimoilazimo ili možda razilazimo…

Ne, život nije lagan. Iako ponekad jest. Nije ni tužan. Iako ponekad jest. Nije ni bezvrijedan. Iako se ponekad učini tako. Ako uspijemo sagledati ljepotu u nepredvidivosti, u snalažljivosti od trenutka do trenutka, u gledanju u cilj ispred sebe (makar bio dalek ili nedostižan), onda smo na putu da ga živimo postojanije i cjelovitije.

Ah, kakvog li opisa… U svakom slučaju, tema je tugovanje. Ako je netko tužan pokraj vas, pokušajte hodati tiše, smijati se tiše, ne dijeliti pametne savjete…
Pokušajte nakratko ući u tugu osobe do vas i razumjeti je. Kažem, nakratko. Važno je da osoba vidi da je razumijete. To pomaže najviše.
“Vidim da si tužan. Žao mi je. Mogu li nešto učiniti za tebe? Želiš li da gledamo zajedno neki film ili prošetamo, ili odemo na kavu ili samo da se zagrlimo ili želiš biti sam/a?… Reci što ti odgovara…”

Drugi dio je pričanje s osobom i to samo onda kada je osoba u mogućnosti pričati o tome. Pričanje se sastoji uglavnom od postavljanja par pitanja i zatim slušanja: Kako se to dogodilo? Kako se sada osjećaš? Što ti se sada mota po glavi?
Zatim slijedi ohrabrivanje osobe, posebno je poželjno to činiti konkretnim primjerima:
“Sjećaš li se kad smo ono… Ti si se hrabro nosila s time. Snažna si i jaka. Vjerujem da ćeš i ovu situaciju prebroditi makar kako to sad izgledalo daleko.”
I zatim nezamjenjiva rečenica: ‘Tu sam, za tebe. Rado ću učiniti za tebe sve što mogu.’

Dakle, da sažmemo: red zajedničkog tugovanja, red pitanja i slušanja, red ohrabrivanja, red rečenica: ‘Tu sam, za tebe.’
I neka vas vodi srce.

Ivana Grabar, prof. psihoterapeut
Centar Krugovi

Photo by Pavel Danilyuk from Pexels

ostavite svoj komentar