Manje ‘kamo’ – više ‘kako’

Ovaj dio godišnjeg odmora odlučila sam ostati doma. I sasvim sam ok s tim. Veselim se danima koji neće imati neki veliki plan. Spavanju dok ne odlučim ustati. Kavi koju neću piti u žurbi. Knjigama, rijekama, brdima, šumama… Malim izletima nakon kojih se vraćam svom krevetu.
Veselim se čak i onim sasvim običnim stvarima za koje tijekom godine nikad nema dovoljno prostora. Servisirati auto. Pospremiti stan. Raščistiti ladice, papire, planove i ponešto u glavi. Dijelom se pripremiti i za ono što dolazi nakon godišnjeg.
I, najvažnije, ostaviti dovoljno vremena za ništa posebno. Za ono što mi u tom trenutku dođe. Bez potrebe da svaki dan bude dobro iskorišten, poseban ili vrijedan prepričavanja.

Ljeto nas nekako navikne na pitanje: „Kamo ideš?“ A meni je ove godine zanimljivije jedno drugo: „Kako odmaram?“

Jer sve više mislim da odmor nema toliko veze s destinacijama i prijeđenim kilometrima koliko s načinom na koji provodimo svoje vrijeme.
S osjećajem da ne moraš nikamo stići.
Da nešto može ostati nezabilježeno.
Da ti ne treba puno da bi ti bilo dobro.

Ponekad je možda sasvim dovoljno ostati u vlastitom životu, tu gdje jesi, samo ga neko vrijeme živjeti sporije. Malo više u vlastitom ritmu.
Malo usporiti.
Malo presložiti.
Malo pripremiti.
I malo samo biti.

Ne znam kamo vi idete ovog ljeta.
Ja ostajem tu.
I to mi je sasvim ok.

Gdje god vi bili, nadam se da odmarate, na svoj način.
Onako kako baš vama treba.

A.