O zaljubljivanju (1)

Romantični mitovi i predrasude…

Od svih pogrešnih predodžbi o ljubavi, a ima ih uistinu mnogo, najsnažnija je i narasprostranjenija poistovjećivanje zaljubljenosti s ljubavlju ili njenim očitovanjem.

Zaljubljivanje nije voljni čin.

Ta je zabluda jako snažna. Zaljubljivanje je subjektivno i vrlo snažno iskustvo koje doživljavamo kao iskustvo ljubavi jer kad se zaljubimo sasvim sigurno osjećamo „volim ga“ ili „volim je“.

No, tu su dvije stvari koje ne bismo trebali zanemariti. Prva – iskustvo zaljubljivanja erotično je iskustvo povezano sa seksualnom privlačnošću. Ne zaljubljujemo se u vlastitu djecu, u roditelje, u prijatelje istog spola (osim ako nismo homoseksualni), premda nam je iznimno stalo do njih. Zaljubljujemo se samo onda kad smo svjesno ili nesvjesno seksualno motivirani.

Druga – iskustvo zaljubljivanja je neizbježno prolazno. Bez obzira na to u koga se zaljubili, ako se veza nastavi, prije ili poslije, odljubit’ ćemo se. To ne mora značiti da ćemo prestati voljeti osobu u koju smo se zaljubili, ali znači da će osjećaj ekstatične privrženosti, svojstven iskustvu zaljubljenosti,proći. Uvijek prođe.

Zaljubljivanje nije svjestan izbor.

Može se dogoditi da se zaljubimo u nekoga tko je loš izbor za nas i u nekoga tko nam po svemu (ili u većini stvari) odgovara. Osoba koja je predmet naših žudnji može biti osoba kojoj se izvan osjećaja zaljubljenosti nikada ne bismo divili, a iz petnih žila možemo se truditi zaljubiti u osobu koju duboko poštujemo i s kojom bismo rado bili, a da nam to nikada ne uspije.

To ne znači da je iskustvo zaljubljivanja imuno na disciplinu. Ali o tome, neki drugi puta…

Da bismo razumjeli prirodu zaljubljivanja i neizbježnost njena kraja, nužno je osvrnuti se na ono što psiholozi i psihijatri nazivaju „granice ega“.

Koliko je bilo moguće utvrditi na temelju posrednog iskustva, čini se tijekom prvih nekoliko mjeseci života novorođenče ne pravi razliku između sebe i ostatka svijeta. Ne razlikuje sebe od kolijevke, sobe, roditelja. Ne razlikuje „ja“ od „ti“. Jedno je sa svijetom. Ne poznaje granice, nema razdvojenosti. Nema identiteta.

No, kako raste i stječe iskustvo, dijete počinje sebe doživljavati kao jedinku odvojenu od ostatka svijeta. Kad ogladni, majka ga koji puta ne nahrani odmah, kad zaplače, majka ga odmah ne utješi… Tako dijete stječe iskustvo – njegove želje nisu majčina zapovijed, a njegova volja odvojena je od majčina ponašanja. Dijete počinje razvijati osjećaj jastva.

Vjeruje se da je ta interakcija između majke i dojenčeta temelj na kojem se gradi djetetov osjećaj identiteta. Primijećeno je da u slučajevima ozbiljno narušene interakcije između djeteta i majke, dijete izrasta u osobu čiji je osjećaj vlastitog identiteta poremećen u samoj svojoj osnovi.
Kada dijete osjeti da je njegova volja samo njegova, odvojena, počinje uočavati i druge razlike između sebe i ostatka svijeta. Na taj način tijekom prve godine dijete nauči osnove onoga što ono jest, a što nije. Svjesno je svoje veličine i fizičkih granica. Te su granice njegova granice. Svjesnost o tim granicama u našem umu ono je što mislimo kad govorimo o granicama ega. Razvoj tih granica nastavlja se kroz djetinjstvo, mladalaštvo pa čak i odraslu dob, ali granice koje postavljamo kasnije više su psihičke nego fizičke naravi.

U samoj srži zaljubljenosti iznenadno je rušenje dijela granica ega, što je preduvjet za stapanje našeg identiteta s identitetom druge osobe. To iznenadno
i eksplozivno prelijevanje sebe u voljenu osobu, posvemašnji ushit i dramatično smanjenje osjećaja usamljenosti (kojeg većina nas doživljava bolnim), većina ljudi doživljava kao nešto predivno. Postajemo jedno s voljenom osobom! To mora da je ljubav!

No, vrijeme i svakodnevnica čine svoje. Prije ili kasnije u odnos dvoje ljudi uvuče se stvarnost i ponovno izranja naš individualni identitet. Izranja sve više i više. Sve je jača spoznaja da nismo jedno s drugom osobom, spoznaja da voljena osoba ima (i uvijek će imati) vlastite želje, ukuse, predrasude i dr. nije ugodna … Odjednom savršena žena ili savršeni muškarac počinje imati mane. Počinjemo ih uočavati. Počinju nam smetati.

U toj se točki par ili počinje rastajati ili počinje rasti. Rasti znači raditi na istinskoj ljubavi.

Odlomak iz knjige M. S. Pecka “Put kojim se rjeđe ide”

“Couple Enjoying The Breeze In The Park” – Image courtesy of photostock at FreeDigitalPhotos.net
“Playful Young Beautiful Couple With Pillows”  – Image courtesy of photostock at FreeDigitalPhotos.net
“Mother Is Breast Feeding For Her Baby”- Image courtesy of Jomphong at FreeDigitalPhotos.net