Odgoj za nenasilje

Pitanje treba li djecu, posebno dječake, odgajati za nenasilje u društvu u kojem se i dalje očekuje da muškarci budu “jači”, “branitelji”, “ratnici” često pokreće jako emocionalne rasprave.
Ispod mnogih tvrdnji o potrebi odgajanja djece koja će, ako treba i šakom, odgovoriti na nasilje, stoji ljudska potreba za sigurnošću djeteta no, kad su muška djeca u pitanju često se iza tog stava krije i strah od gubitka tradicionalnog pojma muškosti.

Što zapravo znači “braniti se”?

To je ključno pitanje jer braniti se ne mora značiti udariti.
To može značiti:

• jasno postaviti granice,
• ne sudjelovati u nasilju,
• zatražiti pomoć,
• zaštititi slabijeg bez upotrebe nasilja,
• komunicirati nenasilno, ali odlučno.

Djecu bi trebalo učiti snazi, ali ne samo fizičkoj, nego i emocionalnoj, komunikacijskoj, moralnoj i socijalnoj snazi.
Trebali bismo ih učiti kako rješavati sukobe bez eskalacije, kako zadržati dostojanstvo i pomoći drugima, kako prepoznati nasilje i ne biti ni nasilnik ni žrtva.

Mit o slabićima

Ideja da nenasilni dječaci postaju “slabići” ili “tetkice” je zastarjela i štetna. Ona ne priznaje postojanje različitih oblika snage. Psihološki snažna osoba ne mora nikoga udariti: ona zna tko je, ima samopouzdanje, suosjećanje i samokontrolu. Takva osoba zna da nasilje nije rješenje, čak i kad je jača i mogla bi pobijediti.

Od dječaka se još uvijek očekuje da budu jači, da se znaju obraniti, da ne budu “slabići”. Na površini to može zvučati logično, čak i poželjno. No, ako zagrebemo ispod te površine, vidimo koliko je insistiranje na “muškosti” kakvom je društvo definira zapravo skupo koštalo generacije dječaka.

Dječake se često ne uči kako da izraze tugu, strah, zbunjenost. Od njih se traži da “stisnu zube”, “ne cvile”, “ne budu curice”. I tako počinje udaljavanje od vlastitih osjećaja, gubitak emocionalne pismenosti, zatvaranje, agresija kao jedini prihvatljiv oblik izražavanja slabosti.

A znamo kamo to vodi – u statistike o nasilju, suicidu, emocionalnoj nepismenosti, odavanju alkoholu i drugim ovisnostima i drugom. Ne uvijek, ne u svakom slučaju, ali u prevelikom da bismo zatvarali oči i zbog nekih drugih primjera pozivali na “dobra stara vremena”.

U društvima gdje se ta ideja još uvijek smatra “svetom”, više je nasilja, manje prava, manje tolerancije. Napredna društva pak pokazuju da muškost ne mora biti kruta ni opasna, da se snaga može izraziti na milijun drugih načina i daje snaga biti pošten, otporan, stabilan, suosjećajan, brižan… Najjači su oni koji znaju razgovarati, priznati pogrešku, smiriti konflikt.

Muškost sama po sebi nije i ne bi trebala biti problem. Način na koji ju tradicionalno definiramo – jest. I možda je vrijeme da ju redefiniramo. Ne kako bismo stvorili “slabije muškarce”, već zdravije ljude.

Realnost nasilja i rata

Živimo u svijetu gdje ratovi i dalje postoje i prijete… Baš zato trebamo više nego ikada razvijati kapacitete za mir, suradnju i nenasilje. Neće svi postati dječaci postati vojnici, ali svi su dio društva u kojem se odlučuje hoće li sukob eskalirati ili ne. Učiti dijete nenasilju nije slabost, već dugoročna investicija u jače društvo.

Zašto je važan nenasilan odgoj:

• smanjuje vršnjačko nasilje
• temelj je za izgradnju boljih odnosa
• smanjuje rizik od problema s mentalnim zdravljem
• oslobađa dječake od pritiska i srama zbog pokazivanja emocija
• priprema ih da budu bolji partneri, očevi, prijatelji, kolege, šefovi, državnici…

Image by StockSnap from Pixabay
Image by Vicki Hamilton from Pixabay