Priče koje iscjeljuju

Dr. Rachel Naomi Remen objavila je knjigu “Priče koje iscjeljuju – mudrost podijeljena za kuhinjskim stolom”

U knjizi dr. Rachel govori o svojoj obitelji i njezinom utjecaju na njen život. Najviše spominje djeda, mudrog obiteljskog čovjeka koji je shvaćao važnost prenošenja iskustava sa starijih na mlađe i važnost obiteljske povezanosti i dijeljenja.
Dr. Rachel prisjeća se nedjeljnih obiteljskih druženja za stolom i prepričavanja zanimljivih, životnih priča. Smatra da su joj upravo te priče pružile osjećaje povezanosti i zajedništva, životno važnih elemenata  iscjeljenja.

Nakon što joj je vrlo rano dijagnosticirana Crohnova bolest, dr. Remen i sama se našla u ulozi pacijentice. Proživjela je teške operacije i oporavke.  Njima usprkos ustrajala je u ostvarivanju svojih životnih ciljeva i bivala sve snažnija. Uz to, osvijestila je važnost toplog, ljudskog pristupa pacijentu od strane liječnika i drugog zdravstvenog osoblja.

Za vrijeme rada u svojstvu savjetnice osobama oboljelim od karcinoma, dr. Remen je primijetila sličan obrazac kod svih pacijenata: radost prema sitnicama, uživanje u trenutku – u mirisu čaja, društvu, sunčanom danu, razgovorima… Je li to lekcija koju moramo naučiti kroz bolest? Da ne postoji trenutak u životu koji je manje važan od onog drugog? Da svaki trenutak zaslužuje da mu se posvetimo i da u njemu budemo prisutni svim svojim bićem?

Priče koje je dijelila sa svojim pacijentima dodatno su je ohrabrivale i pomagale joj da pronalazi put i do vlastitog iscjeljenja. 

Kao liječnica često se susretala s pitanjem možemo li u slučaju teške bolesti sami birati hoćemo li živjeti? Činilo joj se da oni koji žarko žele živjeti ponekad umiru, a drugi, koji ne žele živjeti, znaju još dugo nakon obolijevanja ostati na životu. Kroz iskustvo s pacijentima zaključila je da je volja za životom povezana s nesvjesnim dijelom našeg bića, s našim najdubljim uvjerenjima o sebi samima.

Kako bi to pobliže objasnila navela je primjer pacijenta Maxa, koji je rano došao na svijet te se kao beba jedva izborio za život. Jednom prilikom, kao dijete, čuo je svađu između roditelja i oca kako za njega govori: “Da je ovaj mali slabić dio mojeg stada, ostavio bih ga da izgladni.” Za razliku od oca koji ga je uvijek odbacivao, majka je Maxu, dok je bio mali, posvećivala puno vremena i pažnje. Max je cijeli život proveo živeći na rubu – pio je, pušio, sudjelovao u tučnjavama, vozio jako brzo… Podsvjesno bi izazivao smrt kako bi udovoljio očevoj želji, no uvijek bi se izvukao – kako bi udovoljio majčinoj.
Sam je navodno izjavio da je u njemu oduvijek postojalo “ono nešto što želi živjeti” pa bi svaki put za dlaku izbjegao smrt. Nakon što je uz stručnu pomoć dr. Remen stekao dublje uvide u svoje postupke te nakon što je oprostio ocu, prestao je prakticirati dotadašnji način života i počeo živjeti mirno.

Dr. Remen kaže da ju je iskustvo rada s brojnim pacijentima oplemenilo i osnažilo, zahvaljujući i tome što je i sama bila pacijentica: ”Shvatila je da nam se bolest ne događa samo zato da bismo je liječili već i zato da bismo spoznali neku dublju istinu i mudrost te tako postali cjeloviti.”

Photo by Caio from Pexels

ostavite svoj komentar