Pričljiva kornjača

U planinskom jezeru živjela je jedna vrlo pričljiva kornjača. Koga god bi srela započinjala bi svoju priču, bez kraja i konca… Uskoro su je životinje počele izbjegavati u velikom luku.

Kornjača je bila usamljena. Nije imala nikoga za razgovor, ako se to može nazvati razgovorom budući da je pričala samo ona. Slušanje joj nije bilo jača strana.

U proljeće se na jezero spustilo jato labudova. Kornjača je bila jako sretna zbog toga. Labudovi su bili jako susretljivi i strpljivo su slušali kornjačine priče. No, polako se ljeto bližilo kraju i labudovi su se spremali krenuti prema jugu.

“Kad bih barem mogla s vama.” tužno je rekla kornjača. Labudovima se smilila pa joj rekoše: ” Možda bi i mogla, ali moraš nam nešto obećati.”

“Naravno, naravno, bilo što!”, sretno će kornjača.

“Za vrijeme leta moraš biti mirna i ne govoriti.”, rekoše joj.

“Ma, ništa lakše.”, reče kornjača presretna zbog toga što neće izgubiti ove prijatelje.

Kad je došao dan polaska labudovi donesu jedan štap, po jedan od njih primi ga sa svake strane, a kornjača se smjesti između njih i zagrize ga. Budući da je to bila prilično teška kornjača (voljela je puno jesti i puno pričati) uspjeli su nakon nekoliko pokušaja.

Letjeli su tako iznad ravnica i brda, rijeka i jezera. Kornjača je bila očarana pogledom. Razmišljala je kako svima mora ispričati o tome.

Negdje oko podneva prelijetali su iznad naseljenog mjesta. Djeca su upravo izlazila iz jedne škole. Jedan je dječak pogledao gore i sav u čudu povikao: “Ljudi, gledajte glupu kornjaču kako leti!”

“Ma kome ti kažeš da je gluuuupaaaa…!?!”, zaviče kornjača. Bilo je to zadnje što je rekla.

Pouka:
Trebamo znati kad je pametnije odšutjeti. Cijena ishiternosti može biti jako velika, možda nenadoknadiva.

Image by Ralph from Pixabay