Razlike među spolovima: otvorenost, autentičnost i uloga roditelja

Kad govorimo o razlikama između muškaraca i žena, lako skliznemo u gotove rečenice: “dječaci su takvi”, “djevojčice su ovakve”, “mame to bolje znaju”, “tate to ne znaju” i slične. Te rečenice nekad nose djelić istine, ali rijetko zahvaćaju cjelinu.

Čovjek je puno više od kategorije. I žene i muškarci su živa bića u razvoju, oblikována i biologijom i kulturom i unutarnjim svijetom.

Biološke razlike postoje, ali nisu zatvorene ladice
Spol se temelji na tjelesnim razlikama, hormonalnim sustavima i tempu sazrijevanja. Te razlike mogu dovesti do različitih prosječnih tendencija, primjerice različitih načina reagiranja na stres, načina povezivanja ili interesa.

Ali biologija nije rigidan kalup. Mozak je plastičan. Hormoni reagiraju na odnose i iskustva. Čovjek se mijenja kroz život.

Zato se osobine poput: nježnosti, snage, hrabrosti, brige, stabilnosti, topline i druge, ne dijele na “ženske” i “muške”. One su ljudske.

A što je uloga kulture?
Kultura često naglašava razlike, ponekad više nego što one stvarno jesu.
Dječake se češće potiče na hrabrost i udaljavanje od emocionalnosti, a djevojčice na brižnost i usklađivanje. Tako se stvara dojam da je nešto „prirodno“, iako je najčešće naučeno.

Zato možemo reći: biologija daje osnovu, ali kultura oblikuje izraz.

I tu se otvara prostor slobode i svijesti.

Roditeljstvo prekrasno pokazuje koliko su stereotipi ograničavajući.

• muškarci mogu biti nježni, intuitivni, prisutni i duboko emocionalno povezani s djetetom (mnogi muškarci kad postanu očevi u sebi otkriju toplinu i brižnost za koju ni oni sami nisu znali da postoji)
• žene mogu biti snažne, jasne u granicama, zaštitničke i voditi s hrabrošću i stabilnošću (majčinstvo nije samo nježnost, često je i golema snaga)

Da, postoje prosječni obrasci koji se vide “u skupinama”, ali pojedinačno gledano, svaka osoba nosi svoj jedinstveni raspon osobina. I to je dragocjeno.

Biologija je mudro zamislila da dijete ima i mamu i tatu, ne zato da se dva stereotipa nadopune, nego zato da se dvije različite osobe susretnu u stvaranju novog života i daju različite doprinose rastu i razvoju novog bića.

Ne postoji “ženska ljubav” i “muška ljubav”. Postoji roditeljska ljubav i ona ima mnogo oblika.

Što ostaje kao ključna poruka?

• ne negirajmo razlike, prepoznajmo ih
• ne zatvarajmo se u zadane uloge, širimo ih
• ne očekujemo da svi budu isti, dopustimo autentičnost
• ne uspoređujmo, gledajmo osobu ispred sebe

Cilj nije ukinuti razlike, nego ukloniti okove. Ne trebamo birati između nježnosti i snage. Ljudsko srce može nositi oboje.

I roditeljstvo je možda najljepše mjesto gdje se to može vidjeti,
u načinu na koji dijete uči da je dobro biti ono što jesi, da ne trebaš slijepo slijediti ono što se od tebe očekuje, da je ok biti svoj/a.

U konačnici, ono što dijete treba jest osjećaj da je voljeno, sigurno i vođeno, od oba roditelja, svakoga na svoj način.

Image by MJ Jin from Pixabay
Image by natik_1123 from Pixabay
Image by Mohamed Hassan from Pixabay