Razvod – poziv na suradnju (kako god da je teška)

Već i ptičice na grani znaju – svaki treći brak u Hrvatskoj završava razvodom. Govorimo  o nemalom broju parova i djece rođene u tim brakovima.

Sam čin razvoda utječe na sve uključene. Na skali stresnih događaja, razvod braka je na drugom mjestu, nakon smrti člana obitelji.

Girl, Cry, Sad, Tears, Sadness, Crying

Riječ je o značajnoj životnoj promjeni koja donosi niz drugih promjena. Obitelj kakva je postojala zajedno sa svim načinima na koje funkcionirala – prestaje postojati. U nastavku teksta osvrnut ćemo se na djetetov doživljaj razvoda i utjecaj roditeljske suradnje na njega.

Čak i ako obiteljska zajednica nije funkcionirala dobro dijete ju percipira kao poznatu, jedinu, njegovu. Privrženo je slici svoje obitelji takve kakva je i sklono željeti da se ona ne mijenja, da je ne izgubi kao takvu. Nakon svakog gubitka žalujemo i prolazimo kroz proces prilagodbe pa tako dijete ili mlada osoba, po saznanju za razvod roditelja ili nakon njega, može biti ljuta, tužna, uplašena, posramljena, može osjećati krivnju ili pak, u nemogućnosti da se poveže sa svojim osjećajima, može djelovati hladno, distancirano i nezainteresirano. U svakom slučaju dijete suočeno s razvodom, pokazuje promjene u ponašanju, više ili manje suptilne.

Heart, Heart Illustration, Red

Roditelji bi tada posebnu pažnju trebali posvetiti djetetu, pratiti djetetovo ponašanje i biti uz njega. Promjene ponašanja su normalne, rezultat su djetetove potrebe da nađe način da se nosi s promjenom i osjećajima koje ona nosi. Treba mu vrijeme za žalovanje (zbog gubitka obitelji kakvu je imalo) i prilagodbu na nove životne prilike. Uz odgovarajuću podršku i brigu od strane najbližih dijete može uspješno proći kroz promjenu i osnažiti.

Podrška se sastoji u tome da suosjećamo s djetetom, da iskreno razgovaramo o razvodu i da se s drugim roditeljem surađujemo kao roditelji. Suosjećanje pretpostavlja da smo u stanju „stati u djetetove cipele“ svjesni teškoća s kojima se dijete nosi – da ih prihvatimo i pružimo djetetu svoju prisutnost, razumijevanje, pokušamo odagnati strahove i pretežak osjećaj krivnje ako postoji kod djeteta.

Narav razgovora ovisi o djetetovu uzrastu. U svakom slučaju podrazumijeva toplinu, utjehu, priznanje vlastite nemoći u savladavanju prepreka za opstanak bračne zajednice (npr. „Žao mi je što mama/tata i ja nismo uspjeli no, potrudit ćemo se da tebi ništa ne nedostaje…“). Kad je starije dijete u pitanju iskreni razgovor može sadržavati i molbu za podrškom od strane djeteta (npr. Svjesna/an sam da nije lako promijeniti školu, preseliti u novi dom i sve drugo. I samoj/m mi nije lako no, zajedničkim snagama i u dogovoru s mamom/tatom, vremenom će biti lakše i bit će dobro, vidjet ćeš.“).

Vrlo je važna zadaća oba roditelja u razvodu predstaviti djetetu/djeci razvod kao njihovu odluku koja nema veze s djetetom/djecom (što uistinu i jest tako) i učiniti sve što je moguće kako bi osigurali približno jednaku uključenost oba roditelja u njihov daljnji život. Dijete tada ima priliku osnažiti, odžalovati i prilagoditi se na „život poslije razvoda“ najbolji mogući način.

Djeci značajno veći problem predstavljaju konfliktni razvodi – oni u kojima se roditelji konstantno i dugotrajno sukobljavaju, prije, za vrijeme i nakon razvoda. Tada mnogi roditelji iz vida izgube dijete i ono se, htjelo-ne htjelo, nađe u središtu sukoba. Mnogi roditelji preko djece jedno drugom šalju uvredljive poruke, govore protiv druge strane, vrijeđaju, manipuliraju, prepričavaju ono što dijete ne bi trebalo čuti ili sve to rade u djetetovu prisustvu. Čine to i neverbalno – govorom tijela, izrazom lica, gestom. Zaboravljaju pri tom da je svako dijete pola jednog pola drugog roditelja i da time direktno povrjeđuju samo dijete, njegovu bit. Ni roditelji, niti itko drugi nema pravo na dijete opteretiti problemima koje ni oni sami, kao odrasli, nisu uspjeli riješiti.

Partnerski odnos roditelja nema nikakve veze s djetetovim odnosom s njima kao roditeljima i s razvodom. U braku, službenom ili prijateljskom odnosu roditelji djeteta u obvezi su surađivati oko roditeljskih pitanja – života i odgoja zajedničkog djeteta/djece. Roditelji nisu ušli u brak zbog djece, niti se razvode zbog njih. Dijete ima pravo na oba roditelja.

Konfliktima prije, tijekom i nakon razvoda roditelji uvećavaju problem razvoda, otežavaju proces žalovanja i prilagodbu djeteta (i sebe samih) na život poslije. Negativne posljedice konfliktnog razvoda tada bivaju značajno teže po dijete i po roditelje.

U iznimnim slučajevima, npr. kada je jedan roditelj opasan po život ili zdravlje djeteta, još je važnija primjerena podrška djetetu od strane drugog roditelja. Djetetove reakcije tada mogu biti izraženije, što je zapravo „poziv u pomoć“ i podršku čini nužnijom. Propusti koji se događaju u tom periodu mogu biti kobni po dijete i očitovati se nizom neprilagođenih ponašanja i psihičkih poremećaja. Posebno su osjetljiva djeca u adolescenciji, periodu života kad najintenzivnije traže svoje mjesto u svijetu, jednom nogom još uvijek u djetinjstvu, drugom u odraslosti.

Ostajanjem u konfliktu roditelji zaglavljuju u odnosu koji su željeli napustiti. Ne daju si priliku za iskorak prema naprijed, čineći isto svom djetetu. Ostajući zaglavljeni u konfliktu dajemo djetetu loš primjer i umanjujemo njegove prilike za uspostavljanje i održavanje zdravog partnerskog i drugih odnosa u budućnosti.

Onima koji imaju problem mirno se razvesti savjetujemo traženje stručne pomoći. Rad na narušenom odnosu uvijek se isplati. Možda par neće uspjeti popraviti odnos do te mjere da opet bude zajedno no, može uspjeti do suradljivosti i do toga da u novi odnos ne ponese obrasce koji su doveli do narušavanja prethodnog odnosa.

Photo by Екатерина Глущенко from Pexels
Photos courtesy of Pixabay

ostavite svoj komentar