Smislenost življenja

Jedan liječnik odlučio je dio svog vremena posvetiti potrebitima i jedno poslijepodne u tjednu provesti u domu za slijepe osobe, u želji da pomogne tim ljudima da prihvate svoje stanje i pomire se sa svojom sudbinom.

Nakon nekoliko tjedana boravka s njima ustanovio je, na svoje veliko iznenađenje, da ti ljudi ne trpe zbog sljepoće koliko zbog nečeg sasvim drugog: zbog besmislenosti svog života. Obzirom a njihov hendikep od njih se nije očekivalo da išta rade, sve im se serviralo i na svaki način olakšavao život. Nisu imali što raditi, nisu korisno ispunjavali slobodno vrijeme (kojeg je bilo na pretek), nisu težili postići neki cilj (pa makar i mali)… Zbog toga su se osjećali nekorisno, neispunjeno, nevoljko, prazno, frustrirano…

Sve dok im je naš liječnik pokušavao govoriti o njihovoj sljepoći nisu bili nešto zainteresirani no, kad bi počeo govoriti o tome što bi mogli raditi usprkos sljepoći, interes bi se značajno povećao. Isto tako, rado su sudjelovali u izvršavanju zadaća koje bi osmišljavao zajedno s njima. Vapili su za aktivnostima, za osjećajem postignuća.  

Naš liječnik zaključio je da je svakom čovjeku, bio zdrav, bolestan, hendikepiran ili ne, potrebna smislenost, svrha življenja. Ništa nije tako teško podnositi kao osjećaj besmislenosti vlastitog života.

Priča iz knjige Elisabeth Lukas “I tvoja patnja ima smisla”

Photo courtesy of Pixabay

ostavite svoj komentar