U ppstolara poderane cipele

Često smo svjedoci primjedaba upućenih osobama određenih profesija – kako oni zapravo i nisu neki psiholozi, pedagozi i dr. jer kod kuće nemaju savršene obiteljske i druge prilike.
Zaista, može li npr. netko biti dobar pedagog i istovremeno kod kuće imati problematičnog klinca? Može li netko biti dobar psiholog, a da i sam povremeno zapadne u depresiju ili loše iznese neku životnu situaciju?

Jedna izuzetna odgajateljica jednom je izjavila: “Svu sam djecu dobro odgojila, osim svog djeteta.“

Takvih je primjera oko nas mnogo. Dijete od učiteljice ponaša se neodgojeno, psiholog se rastao, bračni par bez djece savjetuje kako odgajati djecu, a nama se kosa diže na glavi i u sebi komentiramo: “Neka prvo naprave reda u svom dvorištu.”, zar ne?’

Ponekad su to opravdane, ponekad i neopravdane kritike. Izuzetno vješt krojač ne mora (i najčešće nije) biti obučen u najfiniju odjeću. Postolari često ne nose najbolje cipele. Zanimanje je jedno, život drugo.

No, to nas ne bi trebalo spriječiti u tome da poslušamo dobar savjet ili nas navesti na sumnju u sposobnost neke osobe isključivo na temelju njezinog privatnog života. Mi nismo akter tuđeg života i ne možemo znati kako je drugoj osobi u njenoj koži. Tko zna, možda je baš ona zapravo postigla čudo kod svoga djeteta ili sebe, s obzirom na okolnosti, genetsko naslijeđe, okolinu… Ono što očima ili ušima drugoga može izgledati kao neuspjeh, može biti zapravo veliki uspjeh. Nije mudro (pr)osuđivati druge, pogotovo ne na temelju malo informacija. Uostalom, tko smo mi da prosuđujemo?

Mudro bi bilo ostati otvoren i prihvaćati ono što nam se čini korisno i primjenjivo. U suprotnom “s prljavom vodom bacamo i dijete”.

I još jedna tajna: onaj tko misli da kod njega nema prljave vode – u njega je često upravo najprljavija. Samo je preblizu da to vidi!

Image by StockSnap from Pixabay

ostavite svoj komentar