Zašto i kako disciplinirati dijete?

Discipliniranje je pozitivan proces, usmjeravanje i podučavanje  djeteta prihvatljivom ponašanju, izgrađivanje pozitivnog stava i zdravih granica. Disciplina pomaže u ostvarivanju suživota s članovima obitelji i prijateljima i drugima. Disciplinirano dijete upravlja svojim ponašanjem, regulira ga, nije reaktivno jer disciplina od djeteta traži razmišljanje, planiranje i strpljenje.

Pri tome je najvažnije da dijete i roditelj imaju dobar odnos, temeljen na razumijevanju, utemeljenim pohvalama i razumnim uputama djetetu kako da upravlja svojim ponašanjem.

Kada dijete ima pozitivnu sliku o sebi i dobar odnos s roditeljima, lakše uči i sklonije je poslušati uputu. Dijete će prije promijeniti svoje ponašanje i poslušati uputu osjeća li se voljeno, vrijedno i ohrabreno, nego ako ga se posramljuje, ponižava, ignorira i slično.

Discipliniranje bi trebalo provoditi cijelo vrijeme, ne samo kad se dijete ponaša neprihvatljivo. Cilj discipliniranja je razviti kod djeteta samodisciplinu kao vještinu prijeko potrebnu za život.

Korisne taktike za poticanje djeteta na suradnju

Idete li nekuda (u trgovinu, kazalište, goste ili drugo) unaprijed sa djetetom razgovarajte o tome što ćete raditi i što se od njega/nje očekuje.

Ponesite sa sobom neku igračku s kojom se dijete može zabaviti u slučaju da mu postane dosadno.

Svaki puta kada se dijete ponaša dobro, pohvalite ga. Npr. možete reći: „Hvala što si došla čim sam te pozvala.“ (osmijeh i zagrljaj)

Kad god je to moguće, ponudite djetetu izbor.
Primjer: ponudite mu da bira hoće li pospremiti igračke odmah ili nakon ručka (nakon crtića, nakon kupanja ili slično).

Pokušajte i humorom i igrom postizati da dijete napravi ono što želite ili je potrebno.  
Primjer: „Hajde da vidimo tko će brže obuti čizme, tko će bolje složiti igračke i sl.“

Izbjegavajte dugačka objašnjenja i predavanja. Kratko i jasno ukažite djetetu na prirodne posljedice njegovog ponašanja.
Primjer: „Potrošio si tjedni džeparac i sada moraš pričekati s kupnjom naljepnica.“ Ili „Potrgao si igračku i sada se moraš pomiriti s tim da je više nemaš. Za drugu ćeš morati štedjeti, odreći se nečega.“

Tehnika „klupica za razmišljanje“ sastoji se u tome da u dječjoj sobi ili na drugom mjestu u domu postavite stolicu, fotelju ili slično što može poslužiti kao mjesto za razmišljanje. Koristi se kad ništa drugo ne upali, kad roditelju treba pauza da se smiri i odluči što i kako dalje. Dijete se uputi da sjedi određeno vrijeme na klupicu za razmišljanje i promisli o svom ponašanju, smiri se, predahne.
Pri tom valja voditi računa: što je dijete manje vrijeme za razmišljanje treba biti kraće, ako dijete odbija samo sjesti na klupicu roditelj ga treba nježno i odlučno odvesti do klupice, stati kraj djeteta i kratko ga uputiti da treba sjesti, smiriti se i razmisliti te da ćete nakon toga razgovarati. Nakon isteka dogovorenog vremena roditelj treba popričati s djetetom o njegovom ponašanju te mu ponuditi neku drugu aktivnost.

Savjetujemo:

• ispeći pa reći (prvo razmisliti, onda izreći)
• odnositi se prema djetetu s poštovanjem, pažnjom i uvažavanjem
• pomoći djetetu da usmjeri energiju u pozitivnom smjeru (da bude aktivno i trči, (pre)skače, pjeva i sl.)
• dogovoriti jednostavna i jasna pravila
• jasno komunicirati dogovoreno
• biti dosljedni i slijediti rutine (djeca ih vole i uz njih se osjećaju sigurno)
• izbjegavati poticati neželjena ponašanja (nekad to činimo nehotice, nekad pažnjom i nereagiranjem)
• uvijek pratiti i uvažavati djetetove osjećaje (kad uspijemo razumjeti zašto je dijete neposlušno, napravili smo korak naprijed prema rješavanju problema)
• uvijek imati da je naš primjer važniji od tisuću riječi
• izbjegavati kažnjavanje (pogotovo ono ishitreno)
• vika, galama i slična ponašanja događaju se kad smo umorni ili smo dopustili višekratno prelaženje svojih granica;

Kazna?

Kazna je najčešće neugodna posljedica nekog djetetova ponašanja no, zna biti i posljedica manjka roditeljskih kompetencija i resursa. Možemo reći da postoje četiri vrste kažnjavanja:

• fizičko (udaranje, šibanje, korištenje remena ili bilo kojeg predmeta prilikom udaranja, pljuskanje, lupkanje po stražnjici)
• riječima (vikanje, posramljivanje, ismijavanje ili korištenje okrutnih riječi i sl.)
• uskraćivanje nagrade (uskraćivanje aktivnosti koje dijete smatra “nagradom” zbog neispunjenja određenih uvjeta, primjerice kada dijete ne smije pogledati crtić ukoliko ne pospremi igračke)
• dosuđivanje kazne (zato što je lagalo dijete ne dobiva džeparac)

Kažnjavanje najčešće prakticiramo:

• iz nemoći
• iz neznanja
• brzo je i relativno jednostavno
• iz potrebe da pokažemo moć nad djetetom
• radi rješavanja vlastite frustracije

Kažnjavanje ne potiče razvoj samokontrole/samoregulacije već samo trenutno zaustavlja određeno ponašanje. Roditelj tako kažnjavanjem postiže kratkoročan cilj, istovremeno remeti ostvarenje dugoročnog cilja – razvoja samokontrole.

Djeca koju se kažnjava nauče sljedeće:

• oni koji bi ih trebali najviše voljeti, nanose im bol, povrjeđuju ih
• takvo ponašanje (udaranje, vrijeđanje, vikanje i sl.) je prihvatljivo
• u redu je udariti slabijeg od sebe
• moraš poslušati jačeg/većeg od sebe (tko jači – taj kači)

Svi (roditelji, odgajatelji, učitelji i drugi) bismo trebali nastojati odgajati djecu pozitivnim, nenasilnim načinima. Djeca koja su disciplinirana iz straha, bez razumijevanja i osjećaja, reagiraju isključivo na moć. Kazne i kažnjavanje, kad su jedini način discipliniranja, potiru djetetovo samopoštovanje i sliku o sebi, otupljuje osjećaje.  

S druge strane, popustljivi odgoj, bez discipline, može rezultirati djetetom koje ne preuzima i ne razumije odgovornost, okrivljava druge.
Roditeljska zadaća je pronaći finu ravnotežu u odnosu s djetetom. To zahtijeva posvećenost, energiju, pregršt ljubavi, rad na sebi i brigu o sebi, edukaciju.

Roditelji često znaju što bi trebali, a ne nalaze snage to provesti. Zato su važni rad na sebi i briga o sebi.

Preporučena literatura:

J. Juul: „Znati reći ne mirne savjesti“, „Vaše kompetentno dijete“,
I. Longo: „Roditeljstvo se može učiti“,  
T. Payne Bryson, D.J. Siegel: „Disciplina bez drame“
Diane Ehrensaft „(Raz)maženo dijete“

Image by Дмитрий Буханцов from Pixabay
Image by Mohamed Hassan from Pixabay