Zašto nam je njihova dosada tako teška?

Možda zato što njihovo nezadovoljstvo doživljavamo kao svoju odgovornost? Možda smo negdje usvojili ideju da dobar roditelj stalno nešto radi s djecom: razvija ih, stimulira, vodi, podučava i stvara uspomene? Možda se uspoređujemo s roditeljima koje vidimo na društvenim mrežama (na izletima, u kreativnim projektima, senzornim igrama i kako „kvalitetno provede” vrijeme s djecom)? Možda nas grize krivnja kada radimo nešto svoje dok se dijete dosađuje?
Možda nam jednostavno smeta nelagoda. Ne samo njihova. Nego i naša.
Jer kada dijete nema što raditi, odjednom se pojavi prostor u kojem nitko nije zauzet. A i mnogi odrasli više nisu osobito navikli na takav prostor. I mi često posežemo za telefonom čim čekamo dvije minute. I mi puštamo podcast dok kuhamo, glazbu dok hodamo, seriju dok jedemo. I mi često pokušavamo ispuniti prazninu.
Zato dječje: „Dosadno mi je.“ ponekad dodirne nešto i u nama.
Možda se možemo zapitati: Koliko je meni teško ništa ne raditi? Moram li odmah riješiti svaku nelagodu svog djeteta? Što mislim da će se dogoditi ako ga deset ili dvadeset minuta ne zabavljam? Osjećam li tada krivnju? Mislim li da sam manje dobar roditelj ako dijete nije stalno zadovoljno? I jesam li možda i sam zaboravio kako izgleda trenutak u kojem ništa nije unaprijed isplanirano?

Naravno da djeca trebaju zajedničku igru. Trebaju razgovor, kontakt, izlete, čitanje, glupiranje s roditeljima i vrijeme u kojem smo stvarno prisutni. Ali postoji velika razlika između: „Ponekad se igram sa svojim djetetom.“ i „Osjećam da sam odgovorna/an za to da mom djetetu ne bude dosadno.“
Prvo gradi odnos, drugo vrlo brzo iscrpljuje roditelja, a dijete ostavlja ovisnim o vanjskim podražajima.

Ponekad je najbolji odgovor vrlo jednostavan.

„Dosadno mi je.“
„Čujem te.“
„Ali što da radim?“
„Ne znam.“
„Pa smisli mi nešto!“
„Neću ovaj put. Vjerujem da možeš sam nešto pronaći.“
Možda će uslijediti kolutanje očima. Možda dramatično bacanje na kauč. Možda još jedno: „Nikad nemam što raditi!“

I možda je upravo to prilika za naš najvažniji posao, ne požuriti spasiti dijete od tog trenutka. Jer iza njega se ponekad nalazi nešto što ne možemo organizirati umjesto njega: njegova vlastita ideja. Vlastita igra. Vlastita inicijativa. Možda i iskustvo koje će mu trebati mnogo kasnije u životu: da praznina nije uvijek nešto što treba odmah popuniti. Ponekad je upravo ona mjesto na kojem počinje nešto novo.

Image by Petra from Pixabay
Image by Ziyan_Lim from Pixabay