Zašto “samo postavi granicu” nije dovoljno

Postavljanje granica često se danas spominje kao rješenje gotovo svega.
Kao da je dovoljno prepoznati što vam ne odgovara, izgovoriti to i problem je riješen. A stvarnost je puno kompleksnija od toga.

Granice nisu rečenica. Granice su odnos koji imamo sami sa sobom i način na koji taj odnos preživljava u kontaktu s drugima.

Problem nije samo u tome što ne postavljamo granice. Puno ljudi zapravo osjeti kada im nešto ne odgovara, osjeti nelagodu, zatezanje u tijelu, umor nakon razgovora. Između tog osjećaja i izgovorene granice postoji cijeli unutarnji svijet:

• strah da će nekoga povrijediti
• strah da će izgubiti odnos
• osjećaj krivnje jer uopće ima potrebu
• sumnja (možda pretjerujem?)

I tu granica najčešće nestane, ne zato što ne znamo što želimo, nego zato što nam se cijena autentičnosti čini većom od cijene prilagodbe.

Znati svoju granicu nije jednostavno kao što zvuči. Granice nisu uvijek jasne i ne dolaze kao gotova istina. Često ih otkrijemo tek kad ih netko prijeđe, kad ostanemo iscrpljeni, kad se uhvatimo kako radimo nešto što zapravo ne želimo. I ponekad ne znamo kako to izraziti.
Pa ponekad to činimo nespretno.
Ponekad povučemo granice, pa ih opet postavljamo, u nekoj drugoj prilici.
To nije neuspjeh. To je proces učenja gdje nastojimo čuti sebe.

Zašto je postavljanje granica emocionalno zahtjevno? Zato jer granica nikad nije samo granica, ona dira dublje slojeve: potrebu za pripadanjem, stare obrasce iz odnosa gdje je ljubav bila uvjetovana, naučeno uvjerenje da moramo biti “dobri za druge”. Ukoliko smo naučili da se odnos održava prilagodbom, onda svaka granica u nama može aktivirati osjećaj (strah) da riskiramo gubitak. Zato nije čudno što mnogi radije (pre)šute, ne zato što ne znaju, nego zato što im je to poznat način preživljavanja.

Nije svaka prilagodba gubitak sebe. U odnosima se svi prilagođavamo.
To je dio bliskosti. Razlika je u tome prilagođavam li se ili se prilagođavam iz straha. U prvom slučaju odnos raste. U drugom, mi se polako smanjujemo.

Nije svaki težak odnos pogrešan. Neki odnosi su izazovni jer učimo komunicirati drugačije, prvi put učimo svoje granice i/ili postavljamo ih, druga osoba ima drugačiji način izražavanja. To ne znači nužno da odnos nije dobar. Postoji važna razlika: postoji li prostor da se stvari mijenjaju
ili se stalno vraćamo na isto mjesto?

Drugim riječima, granica nije pokušaj da upravljamo odnosom, nego da ostanemo u kontaktu sa sobom unutar odnosa.

Postavljanje granica nije jednokratna hrabra odluka. To je niz malih trenutaka u kojima biramo sebe, često uz nelagodu. I ponekad uspijemo.
Ponekad ne.
Ponekad ćemo ostati u odnosu i učiti kako biti drugačija/i u njemu.
Ponekad ćemo shvatiti da u tom odnosu nije moguće da ostanemo i u odnosu sa sobom.
Nijedno od toga nije znak slabosti.

Možda su važnija pitanja od onog “kako postaviti granicu” ili “Kako da ovo kažem?” ona: Mogu li podnijeti reakciju koja dolazi nakon toga? Vjerujem li da imam pravo na svoju potrebu? Što me zapravo najviše plaši u ovoj situaciji?

Jer tek kada odgovorimo na ta pitanja, granica prestaje biti tehnika
i postaje nešto stvarno.

Image by Gerd Altmann from Pixabay
Image by OpenClipart-Vectors from Pixabay