Kako malo ljudima treba, a…

Ivo Andrić je, kažu, zapisao: “Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje.”
Ta rečenica ostane u čovjeku jer je jednostavna, a bolno istinita.

Ne trebaju nam uvijek velika obećanja, veliki dokazi ljubavi, dramatične geste ni savršeni odnosi. Ponekad je dovoljno da se netko javi. Da pita: kako si? Da kaže: Tu sam. Dobro sam. Mislio/la sam na tebe. Oprosti, zakasnit ću. Hvala ti. Čujem te.

Koliko bi se nemira moglo izbjeći jednom porukom. Koliko bi se tuge moglo ublažiti jednim iskrenim razgovorom. Koliko bi odnosa ostalo nježnije da smo na vrijeme pokazali malo pažnje, malo obzira, malo topline.

To “malo” zapravo nikad nije malo.

Malo poštovanja može nekome vratiti dostojanstvo. Mirno objašnjenje može donijeti mir. Malo zahvalnosti može učiniti da se nečiji trud ne osjeti uzaludnim. Malo prisutnosti može djetetu dati osjećaj sigurnosti. Malo suzdržanosti može spriječiti svađu. Malo nježnosti može popraviti dan. Malo odgovornosti može nekome značiti sigurnost. A sve to nije malo.

S godinama čovjek sve jasnije vidi da se ljubav ne pokazuje samo u velikim stvarima. Pokazuje se u svakodnevnom. U načinu na koji se javimo. U tome pazimo li na tuđu brigu. U tome znamo li zastati, saslušati, zahvaliti. U tome jesmo li dovoljno pažljivi prema onima koji su nam najbliži, upravo zato što su nam najbliži. Često baš tu najviše griješimo.

One koje volimo najlakše podrazumijevamo. Mislimo: znaju oni. Znaju da ih volimo. Znaju da nam je stalo. Znaju da smo umorni, rastrgani, u svojim brigama. I možda znaju. Ali i oni trebaju osjetiti. Trebaju čuti. Trebaju vidjeti.

Jer odnosi ne žive od pretpostavki. Ne žive od onoga što smo “mislili”, pa čak niti izrekli, nego od onoga što smo učinili. Od poruka koje smo poslali. Od trenutaka u kojima smo zastali i vidjeli drugog.

Možda je zato važno s vremena na vrijeme podsjetiti se: ne moramo čekati velike prilike da bismo bili dobri jedni prema drugima. Dobrota se najčešće vidi u malom. U načinu na koji govorimo. U tome javimo li se kad netko brine. U tome priznamo li tuđi trud. U tome znamo li reći oprosti bez potrebe da pobijedimo. U tome čuvamo li nečiji mir barem onoliko koliko čuvamo vlastitu slobodu.

Čovjek ne pamti samo velike događaje. Zapravo, njih najmanje pamti.
ono što pamti je osjećaj, ton, pogled. Pamti tko je došao. Tko se javio. Tko je pitao. Tko je imao vremena. Tko je zagrlio kad je trebalo. Tko je znao biti blag onda kad je najlakše bilo biti oštar.

I zato, nemojmo štedjeti ono što ništa ne košta, a nekome može značiti sve.

Javite se. Zahvalite. Ispričajte se. Pitajte kako je. Budite prisutni. Ne ostavljajte ljude u neizvjesnosti ako ih volite. Ne podrazumijevajte one koji vam uvijek dolaze ususret. Ne čekajte da se netko umori, udalji ili razboli od brige da biste shvatili koliko mu je malo trebalo.
Kako malo ljudima zapravo treba da bi bili zadovoljni, da bi bili sretni, ispunjeni.

I koliko bi naši životi bili mirniji, nježniji i bolji kad to malo ne bismo stalno zaboravljali.

Image by Natalia Lavrinenko from Pixabay
Image by Bansi Patel from Pixabay
Image by Peggy from Pixabay