Kad se odrasla djeca udalje od roditelja

U radu sa starijim osobama često se susrećemo s velikom boli roditelja koje su odrasla djeca napustila ili s kojima više nemaju kontakt. Ljutnja, tuga i osjećaj nepravde u takvim su situacijama razumljivi.
Da, ponekad se zaista dogodi da djeca odu bez jasnog objašnjenja, ostavljajući roditelje zbunjene i povrijeđene.

No, jednako tako, iz iskustva znamo i ovo:
neka djeca nisu otišla samo tako, nego su bila odgurnuta.

Udaljavanje se rijetko događa „preko noći“. Najčešće mu prethode mjeseci i godine:

• stalna kritika i optuživanje
• snažna potreba za kontrolom i uvjerenje da roditelj „zna što je najbolje“
• umanjivanje djetetovih osjećaja i izbora
• očekivanje bezuvjetne bliskosti bez poštivanja granica
• odbijanje svake odgovornosti uz uvjerenje: „Ja sam sve učinila/o najbolje.“

Odrasla djeca tada često biraju ono što im je nužno za vlastito mentalno zdravlje – udaljavanje (distancu).

Što roditelji mogu učiniti kada se dijete udalji?

Ako se prepoznajete u ovoj situaciji, važno je znati:
povlačenje djece nije kraj priče, ali jest poziv na promjenu (ozbiljan).

Evo nekoliko smjernica koje mogu pomoći:

Stanite s optuživanjem.
Pitanje „Zašto si mi to učinila/o?“ rijetko vodi prema pomirenju.
Pitanje „Što nisam vidjela/o?“ otvara prostor za dijalog.

Preuzmite dio odgovornosti.
Čak i kada ste imali dobre namjere, učinak vašeg ponašanja može biti bolan. Namjera i posljedica nisu isto. ne kaže se bez razloga da je put u pakao posut dobrim namjerama.

Poštujte granice.
Odrasla djeca imaju pravo na vlastite izbore, tempo i način kontakta ili na privremeni izostanak istog.

Smanjite potrebu za kontrolom.
Kontrola često proizlazi iz straha, ali dugoročno razara odnose.

Budite spremni na promjenu, ne samo na razgovor.
Riječi bez promjene ponašanja djeca često doživljavaju kao prazne.

Potražite podršku.
Razgovor sa stručnom osobom može pomoći razumjeti vlastite obrasce, uvjerenja i strahove. No, samo razgovor bez želje za promjenom neće pomoći.

Praktični koraci u svakodnevici

Pošaljite kratku poruku bez očekivanja odgovora
Primjerice: „Samo želim da znaš da mislim na tebe i da si mi važna/an. Ne moraš odgovarati.“

Prestanite davati savjete ukoliko nisu zatraženi
Umjesto savjeta, pokušajte s: „Ako ikad budeš željela/želio razgovarati, tu sam.“

Vježbajte slušanje
Zapitajte se: Što mi je najteže čuti? Gdje se odmah branim, opravdavam ili umanjujem? Kada “prokližem” u patetiku? Kada u kritiziranje?

Učinite nešto konkretno drugačije u svakodnevici
Primjerice: prestanite komentirati djetetove odluke, ne raspitujte se preko drugih i ne ponavljajte jedne te iste priče (o nezahvalnosti, nerazumijevanju, neljudskosti i sl.).

Prihvatite tišinu bez dramatiziranja
Tišina ponekad znači da se odnos „hladi“ kako bi se možda jednog dana mogao obnoviti. Učitelj dolazi kad smo ga spremni čuti, a to obično nije kad je galama, nego u tišini…

Izgradite život i izvan djeteta
Dijete se lakše vraća roditelju koji ima vlastiti život, interese i odnose.

Dođe li do razgovora izbjegavajte rječcu „ali“
Umjesto: „Žao mi je ako si se tako osjećala, ali…“ bolje je reći:
„Žao mi je što sam te povrijedila. Danas to vidim drugačije.“

O patetičnim porukama i emocionalnim ucjenama

Kada se dijete udalji, bol i usamljenost mogu biti snažni. No, važno je znati:
poruke koje dolaze iz očaja često dodatno udaljavaju dijete.

Rečenice poput:

• „Svi su me napustili.“
• „Ostala sam potpuno sama.“
• „Nikoga nemam osim tebe.“
• „Vidjet ćeš kad mene više ne bude.“

kod djece često ne bude suosjećanje, nego osjećaj krivnje, pritisak i potrebu za bijegom (u distancu).

Dijete nije odgovorno za roditeljevu sreću.
Takve poruke dijete stavljaju u ulogu spasitelja, a odnos pretvaraju u teret.

Razlikujmo iskrenu emociju od emocionalne ucjene.
„Teško mi je i osjećam se usamljeno.“ je iskreno dok „Ti si kriva što sam sama.“ zatvara vrata odnosu.

Stalno naglašavanje vlastite žrtve uči dijete da je kontakt opasan.
Jer svaki javljeni poziv znači novu dozu krivnje, novi problem, novi teret.

Umjesto toga možemo reći:

„Nedostaješ mi, ali razumijem da sada trebaš prostor.“
„Radim na tome da si život učinim lakšim.“
„Ako se ikad poželiš javiti, bit ću tu.“

Ova tema nije crno-bijela.
Postoje djeca koja odu prerano.
Postoje roditelji koji ostanu sami.
Postoje i odnosi koji se mogu ponovno izgraditi (kada se kontrola zamijeni slušanjem, krivnja odgovornošću, a tvrdoglavost spremnošću na promjenu).

Podrška starijim osobama ne znači uvijek i bezuvjetno potvrđivanje njihove boli, nego ponekad i nježno suočavanje s vlastitim udjelom u toj priči.

Image by Wolfgang Eckert from Pixabay
Image by Gerd Altmann from Pixabay