Kada kolega „vozi na rezervi“: kako sačuvati timski duh i prijateljstvo

Nema osobe koja može uvijek raditi punim kapacitetom. Dogodi se da nas stigne umor, obiteljske obaveze ili jednostavno loša noć. Tada ćemo na poslu odraditi samo nužno, nadajući se da će sutra biti bolje i da nećemo napraviti neku značajniju štetu.

Takvi dani su normalni. Većina ljudi zna prepoznati kad si to može dopustiti, u trenucima kada nema važnih rokova ni gorućih projekata, a kolege mogu „pokriti“ barem dio našeg posla.

Problem nastaje kad shvatimo da kolega/kolegica, koji/a nam je pritom drag/a i simpatičan/na, takve dane živi i radi kao svoj standard. Zadatke često prepušta drugima, vješto izbjegava obaveze. U nama tada dolazi do unutarnjeg konflikta (jer nam je ta osoba draga, a ne odgovara nam količina posla koja padne na naša leđa zbog njezina odnosa prema poslu). Nameće nam se pitanje: kako dalje?

Postavi granice

Ukoliko često preuzimaš poslove i zadatke od drugih kolega/kolegica, šalješ poruku da je to u redu. Umjesto toga, možeš reći nešto poput: „Žao mi je, sada ne stignem, ali mogu ti pokazati kako to riješiti.“
Tako ostaješ podrška, ali jasno pokazuješ da nisi nečiji trajni „rezervni igrač“.

Ponudi pomoć (ne rješenje)

Ljudi često zapnu jer im nedostaje struktura ili navika. Umjesto da odradiš posao umjesto njih, ponudi okvir: „Mogu ti pomoći složiti plan da ti bude lakše.“ Time pokazuješ brigu, ali i očekivanje angažmana s njihove strane.

Istakni zajednički cilj

Teško je nekome izravno reći: „Ne trudiš se dovoljno. Izbjegavaš odgovornost“ ili slično. Mnogo je lakše razgovor usmjeriti na tim i rezultate:
„Ako oboje odradimo svoj dio posla, bit ćemo uspješniji kao tim.“
Ljudi se lakše motiviraju kad osjete da rade „za ekipu“.

Humor

Dobronamjerni podsjetnici sa zdravom dozom humora i autoironije često bolje prolaze od ozbiljnog tona.
„Ej, prošli tjedan jedva sam preživjela tvoj izostanak, bila sam neuračunljiva. Ne želim opet završiti tako zbog tvojih zadataka. Please, uključi se, odradi svoj dio.“
Humor i dobronamjernost otvaraju vrata koja prigovor često zatvori.

Kada je vrijeme za otvoren razgovor

Ponekad jedino što preostaje izreći stvari onakvima kakve jesu, ljubazno, smireno i bez osuđivanja. Primjerice: „Primjećujem da često prebacuješ svoje zadatke na mene. Želim ti reći da mi to smeta jer utječe ne stižem svoj dio posla odraditi kvalitetno i ostajem duže na poslu zbog toga.“
Nije riječ o napadu, nego o iskrenom razgovoru u kojem naglašavaš posljedice ponašanja, a ne kritiziraš samu osobu (nego konkretno ponašanje).

Što ako se ništa ne promijeni?

Unatoč svim pokušajima, postavljanju granica, humoru, podršci i drugome, ponekad nema željene reakcije. Ako vidiš da kolega/kolegica i dalje radi manje od potrebnog, možeš odlučiti gdje ćeš ulagati svoju energiju. Nije nužno posvađati se ili prekidati odnos no, nešto moraš promijeniti.

Kada netko stalno izbjegava odgovornost, prije ili kasnije morat će se s njom sam suočiti. no, do tog vremena mi moramo misliti i na sebe i na svoje odgovornosti. U redu je tu i tamo pomoći, biti kolegijalan/na, odraditi nešto umjesto nekoga…

Ako si učinio/učinila sve što si mogao/mogla (postavio/la granice, ponudio/la podršku i bio/la iskren/a), zapitaj se Što je moja odgovornost i nastoji da je pomaganje, uletavanje kolegi/kolegici i odrađivanje tuđeg dijela posla, tvoj svjesni odabir. Ne kolegin ili kolegičin…

Takve situacije često su dobar pokazatelj koliko su odnosi u timu i izvan njega zreli i uistinu dobri.

Image by StartupStockPhotos from Pixabay