Kako čuvati sebe dok pomažemo drugima

Neki dan, jedna korisnica izjavila je (po ne znam koji put): “Uvijek sam bila tu za druge, a sada kad meni treba, nema nikoga.” U tim riječima krije se bol, osjećaj usamljenosti i razočaranja. Ali krije se i nešto drugo, zabluda da naši kapaciteti i potrebe uvijek mogu (i trebaju) biti usklađeni s kapacitetima i potrebama drugih.

Svaki čovjek ima svoje vrijeme, resurse i granice. U trenutku kada meni nešto treba, to ne znači da će baš tada drugi imati prostora, snage ili mogućnosti odgovoriti na moju potrebu. To ne znači da me ne voli ili da ne želi pomoći, to može značiti puno toga. Između ostaloga i to da i oni nose svoje brige i odgovornosti.

Pomagači često zaborave koliko je važno uzeti odmor i da je pauza jednako važna kao i angažman. To nije sebičnost, to je održavanje vlastite snage i ravnoteže. Jer ako uvijek dajemo, a nikada ne obnavljamo, na kraju ćemo pregorjeti i neće ostati dovoljno ni za druge, a ni za nas same.

Primjeri iz života

Prijateljica očekuje razgovor usred noći jer prolazi kroz krizu. Ako joj kažem da ne mogu sada, ali da ću je nazvati sutra, ne znači da sam loša prijateljica. To može značiti da i ja trebam odmor da bih bila prisutna za nju. Može značiti i da sam i sama imala težak dan i da sam umorna. Možda imam virozu i ne osjećam se najbolje… I možda to ne znam dobro komunicirati.

Kolega s posla treba hitnu pomoć oko zadatka. Ako mu objasnim da završavam vlastite obaveze i da ću mu moći pomoći tek sutra, to ne znači da nisam timski igrač i dobra kolegica. To znači da poštujem i svoje granice, da sam odgovorna prema svojim obavezama (poslu), da posla ima previše, da imam naporan dan (ili tjedan ili mjesec), to može značiti beskrajno puno toga, a ne samo to da mi nije dovoljno stalo i da nisam dobra kolegica. Možda sam više puta prije toga stavila kolegu na prvo mjesto i pomogla, a ovaj puta baš ne mogu (ne da neću nego ne mogu).

Član obitelji očekuje da uvijek budem dostupna. Ako ponekad odaberem šetnju, knjigu ili tišinu, to ne znači da ga manje volim, to znači da brinem o sebi kako bih mu mogla dugoročno biti podrška.

Ovakvih i sličnih primjera može biti beskrajno puno. I svatko od nas sigurno se može pronaći u nekom od njih.

Praktične smjernice

1. Naučite reći “ne” s poštovanjem.
   Naše “ne” ne mora biti grubo: “Žao mi je, trenutno ne mogu, ali bit ću slobodna sutra/popodne/idući tjedan.”
   
2. Budite jasni oko svojih granica.
   Ako ljudima objasnite unaprijed (npr. “Nedjeljom se trudim više odmarati i provesti više vremena s obitelji”), lakše će to prihvatiti.
   
3. Podsjetite se: briga o sebi nije sebičnost.
   Ako ste umorni i prazni, vaše pomaganje gubi kvalitetu. Briga o sebi je nužna jer da bismo dali moramo jednako tako i primiti (dati sebi).
   
4. Uvažite da drugi ne moraju odgovoriti uvijek kad vama treba odnosno da ne možete odgovoriti uvijek baš onda kad osoba to želi.
   To najčešće ne govori o ljubavi, nego o kapacitetima.
   
5. Prihvatite da vrijeme ne teče jednako za svakoga.
   Osoba koja zbog bolesti ili nemoći provodi dane u krevetu često ga doživljava sporim, ponekad i beskonačnim, dok onome tko trči između niza obaveza vrijeme leti. Ta razlika u doživljaju vremena može stvoriti nesporazume: dok jednome sati stoje, drugome nestaju u trenu. Zato je važno imati obostrano razumijevanje.
   
6. „Riječ ‘samo’ često skriva puno više od onoga što zvuči.
   ‘Samo’ mi skoči do trgovine, ‘samo’ usput iz ljekarne preuzmi lijek, ‘samo’ svrati na trenutak… Za onoga tko moli, to djeluje kao sitnica. Ali za onoga tko je već rastrgan između posla, obitelji i drugih vlastitih obaveza, to ‘samo’ može značiti novih pola sata ili sat vremena, dodatni napor, odgađanje nečega drugoga. ‘Samo’ često nije samo i tu nastaje pritisak i nesporazum. Možda bismo trebali prestati umanjivati vlastite potrebe riječju ‘samo’ i početi ih izražavati jasno i s uvažavanjem tuđih kapaciteta.

Evo prijedloga kako ponuditi praktične alternative „samo“ – tako da potreba i dalje bude jasno izražena, ali bez pritiska i umanjivanja:

Umjesto „samo“ možemo reći:

„Treba mi pomoć oko odlaska u trgovinu. Možeš li ti to preuzeti?“
„Ovo mi je važno, pa te molim da mi javiš ako ti nije zgodno.“
„Bila bih ti zahvalna kad bi mi donio/donijela lijek. Ako ne stigneš, razumijem.“
„Imam potrebu za razgovorom. Možeš li mi javiti kad bi ti odgovaralo?“

Zašto je ovo važno?
Kada izbacimo riječ „samo“, prestajemo umanjivati svoju potrebu i prestajemo stavljati teret na drugoga na način da se osjeća loše ako ne može pomoći (a tražili smo samo…). Dajemo drugome slobodu izbora i priznajemo da i on/a ima svoje granice. To gradi međusobno poštovanje i smanjuje osjećaj pritiska.

Gradite mrežu podrške.
Mreža podrške obično se gradi godinama. Ako to nismo činili na vrijeme teško da ćemo uspjeti nadoknaditi propušteno. No, dobrih ljudi ima i važno je kucati na prava vrata i ne očekivati da jedna osoba ili mali krug nosi sav naš teret. Važno je raspodijeliti ga, tražiti stručnu pomoć, pisati, razgovarati i učiti, mijenjati nezdrave obrasce, ustrajati.

Možda je najveći most među ljudima upravo ovo razumijevanje: da nitko nije neiscrpan, da ljubav i podrška nisu mjerljivi samo prisutnošću u trenutku, nego i namjerom, brigom i dugoročnim odnosom.
Kad to shvatimo, manje se ljutimo na druge i više njegujemo i sebe i odnose koje gradimo.

Image by Sabine van Erp from Pixabay