Moja kolica, blagajna, kupci i – ja

Priča iz trgovine…

Eto, to je naša svakidašnjica. Stojim u redu pred blagajnom svoje kvartovske trgovine, ljudi ispred i iza mene. No, u ovoj priči težište je na onima iza mene. Košaru na kotačićima natrpanu koještarijama za probavni trakt i ostale kućanske potrepštine, vučem za sobom usporenim i bolnim pokretima mojih nogu i kičme, odakle bolovi i počinju, u drugoj ruci držim štap za pripomoć pri hodanju i istom rukom guram popularna „kolica za plac“ . Red na obje blagajne poduži, a ja – jasno – pri kraju. Gledam, mladi, stari, stariji sa svakoraznom količinom „stvari“ u svojim košarama. Red se vuče i vučeeeee. Ljudi gmižu, neki prolaze pored mene, gurnu me (a i druge što stoje i čekaju dočepati se spasonosne blagajne), tu i tamo me netko pogleda, ponadam se čuti:“ Gospođo (ma može reći i vraže, ludo, budalo, babetino – ma nek’ mi kažu bilo što, samo da me spase), odite naprijed, teško vam je stajati.“ No, ne čuh takvu rečenicu. I dalje – vučem se, red ispred mene, stvara se red iza mene.

Pogledam one iza mene – gledaju okolo, pogled s nekim mi se sretne…. Uzdahnem tu i tamo, čini mi se da me manje boli kad pustim neki zvuk iz sebe, naslanjam se na štap, boli me, najradije bih sjela na rub velike vitrine hladnjaka punom bezalkoholnih pića, hm – i pive u konzervama (ionako se ne zna točno da li bi pivo „strpali“ u alkohol ili tekući kruh, pa može biti tu), ali bojim se – bojim se da bi moj niski, ali poširoki kostur s podosta nabacanog sala i tendencijom da se i dalje povećava nauštrb mišića, izdržao tu masu. E, što bi bila slika – poveća „lopta“ izvrnuta nahero na podu (jasno – to sam ja), ne uspijeva se podići, dok po njoj padaju plastične boce coca-cole i one od pola litre i one od litra – sve do one od 2,5 litre, hladni čajevi, voda također raznih litraža.

No to i nije tako gadno, malo je bolnije koturanje i lupetanje konzervi piva. E, baš bi ovo bila komedija, kao u kakvoj skrivenoj kameri.

I, da se ne desi ovakvo nešto, malo se pogurim, malo ispravim, oslonim više na štap i –
s p a s ! Evo me do blagajne. No, tu počinje drugi dio mojeg putešestvija ka i oko blagajne. Kolica „za plac“ odvučem do kraja blagajne, vratim se do pune košare, jednom rukom se naslanjam na rub blagajne ili štap, a drugom vadim kupljenu „robu“, a kako idem u trgovinu jednom tjedno, „robe“ je podosta. Vadim jedan po jedan komad, pogledam one iza mene. Podosta ih, ako mi se i s nekim sretne pogled, za čas ga sklanja s mene, vadim dalje robu, pogledam ispod oka – nitko ništa, a ja sad iz inata (a, i inat je ljudima svojstven, pa i meni), počnem još sporije uzimati „robu“ iz košare, čak zastanem petnaestak sekundi s vađenjem i naslonim se na rub blagajne – nišza se ne dešava. Nastavljam dalje, sve više me boli, ugrizem se za jezik da nešto prigovorim, (jer sam to jednom napravila i dobila sočne „jezikove juhe“ u smislu – ako me boli što ne sjedim kod kuće, a pošaljem nekoga koga ne boli i tko može). Hm, logika koju može imati samo muško ili neka zlurada „baba/etina“.

I – vidi – najednom – čudo. Žena, tridesetih godina koja stoji iza mene, upita me da li mi treba pomoć. Ha ha ha. Ostalo još pet, šest stvarčica za izvući. „Treba – rekoh, samo me čudi da mi to ranije niste ponudili“ (ma h’bo me moj jezik, dobit ću opet „jezikove juhice“). A ona će: „Pa, mislila sam se ponuditi, ali sam se bojala da vas to ne povrijedi.“
Ha ha haaaaaaaa! Da me ne povrijedi!….
No, hm, ima tu neke logike, mislim u toj izjavi – da se ne uvrijedim. Ali to može proći u onim pričama o dizanju u tramvaju starijim „gospođama“ koje ne prihvaćaju svoje godine i žele zauvijek izgledati mlađahno, pa ih vrijeđa ako ih netko, ustupajući im mjesto za sjesti, smatra starijima.

Eto, i sad više ne znam. Da li da ovo prihvatim kao neosjetljivost ljudi oko sebe ili kao oprez i brigu da me netko (pomažući mi), ne povrijedi. Pitanje na koje nikad neću imati pravi odgovor, a vjerujem ni većina vas koji budete čitali ove moje umotvorne retke.

Tekst: D. Gaćeša

Photo courtesy of Pixabay.

 

ostavite svoj komentar