Možda je vrijeme da usporimo, da zastanemo?

Dok trčimo kroz blagdane, između kupnje poklona, planiranja jelovnika, obaveza i očekivanja, ponekad zaboravimo ono najvažnije: jedni druge, sami sebe i smisao svega što radimo.

Godinama ponavljamo iste obrasce, kao da smo nekako prihvatili da je važnije što ćemo staviti pod bor nego što ćemo “staviti” u svoje odnose. Kao da je važniji sjaj lampica nego toplina koju možemo unijeti u nečiji dan.
Kao da su blagdani popis zadataka koje treba odraditi, a ne prilika da se vratimo sebi i jedni drugima.

A zapravo… život je prebrz, krhak i dragocjen da bismo ga proveli na autopilotu.

Pokloni se potroše, trendovi zastare, ukrasi se pospreme, a ono što ostaje su trenuci u kojima smo zaista bili prisutni. Osmijeh koji smo nekome poklonili ili izmamili. Riječ koju smo izrekli kad je trebalo. Vrijeme koje smo nekome posvetili, bez žurbe. Poziv upućen nekome, da ne bude sam/a.
Osjećaji koji su nas dotaknuli i promijenili.

Možda su baš blagdani pravi trenutak da se upitamo:
Zašto ovo radimo? Što nam je doista važno? Koju svoju priču želimo živjeti?

Možda je vrijeme da stvorimo svoje rituale, svoje geste, svoje male trenutke smisla. Da pomognemo nekome tko pomoć treba, nekome tko to neće zaboraviti. Da budemo nježniji i svjesniji i prema sebi i prema drugima.
Da umjesto kupnje – biramo povezivanje.
Umjesto žurbe – prisutnost.
Umjesto tradicije po automatizmu – tradiciju po srcu.

Jer ono što ostaje, ono što nosimo kao resurs za sve što slijedi, nisu stvari.
To su doživljaji. Ljudi. Dodiri dobrote. Trenuci u kojima smo bili živi i povezani.

Možda ove godine ne trebamo više, nego svjesnije i smislenije.

Image by Christoph Schütz from Pixabay
Image by Tyli Jura from Pixabay