Važne lekcije dolaze kroz padove

Jedna od najtežih odluka za roditelje nije ona o školi, sportu ili pravilima nego ona kada svjesno odluče ne pomoći djetetu odmah i sad. Na prvu, to može djelovati hladno, pa čak i okrutno. Ali upravo ta odluka često stvara djecu koja su otpornija, samostalnija i sigurnija u sebe.

Prirodno je željeti zaštititi dijete od frustracije, tuge ili neuspjeha. Kada vidimo da se muči, instinktivno želimo uskočiti i riješiti problem, ali time, iako iz najbolje namjere, djetetu šaljemo poruku: “Ti to ne možeš sam/a.”

Kako to izgleda u svakodnevnim situacijama? Evo par primjera:

Zadaća koja je preteška
Dijete sjedi za stolom i nervozno gleda u zadatak. Automatska reakcija roditelja: “Hajde da ti ja to pokažem.”
Umjesto: “Pokušaj razmisliti još malo. Što ti je ovdje nejasno?”
Važno je da roditelj ne rješava zadatak nego potiče dijete da razmišlja, da se potrudi. Dijete tako uči da je frustracija u redu, dio procesa učenja i da zbog nje ne treba odustati nego se više potruditi, pokušavati, ustrajati…

Loša ocjena
Dijete dolazi kući tužno i razočarano zbog loše ocjene.
Zaštitnički roditelj kaže: “Sigurno je učitelj bio prestrog. Riješit ću ja to s njim.”
Umjesto: “Što misliš da se dogodilo? Misliš li da idući puta možeš bolje? Kako?”
Važna poruka djetetu je da treba preuzeti odgovornost, sagledati svoj doprinos situaciji, umjesto da odmah traži krivca.

Sukob s prijateljem
Dijete dolazi kući tužno jer se posvađalo s prijateljem. Roditelj zove drugog roditelja ili intervenira.
Umjesto: “Što se dogodilo? Što misliš bi li nešto mogao reći prijatelju? Kako bi to riješio?”
na taj način potiče se razvoj socijalnih vještina koje mu trebaju cijeli život.

Odustajanje kad postane teško
Nakon nekoliko treninga, dijete želi odustati.
Zaštitnički roditelj dopustit će djetetu da odustane i reći: “U redu, ne moraš više ići.”
Umjesto toga mogao bi reći: “Razumijem da je teško. Hajdemo pokušati još malo prije nego odlučiš odustati od ovoga.” Dijete tako učimo da je nelagoda normalan dio napretka, da su nekad počeci teški, da nekad treba ustrajati i izdržati.

Mali padovi (doslovno i figurativno)
Kad malo dijete padne dok uči hodati, roditelj ne može spriječiti svaki pad. I ne bi trebao. Jer upravo kroz padove dijete uči održavati ravnotežu, izbjegavati padove jer znaju biti neugodni i bolni. Isto vrijedi i za kasnije životne situacije.

Ovdje nije poanta u tome da dijete ostavimo samo. Naprotiv. Dijete treba podršku, ali ne i stalno spašavanje. Važna razlika je između:

“Daj, budem ja to umjesto tebe.” i “Vidim da ti je teško. Tu sam uz tebe, ali vjerujem da možeš.”

Kada im dopustimo da se suoče s izazovima, djeca razvijaju:

• otpornost
• samopouzdanje
• sposobnost rješavanja problema
• emocionalnu snagu

I možda najvažnije: vjeru da mogu sami.

Dijete koje nikada nije osjetilo neuspjeh često se kasnije teško nosi sa životom. S druge strane, dijete koje je naučilo padati i ponovno ustajati postaje odrasla osoba koja bolje zna:

• kako se nositi s problemima
• kako se oporaviti nakon pogreške
• kako pokušati ponovno

Ponekad najbolja stvar koju roditelj može učiniti nije da riješi problem, nego da napravi korak unatrag i kaže: “Tu sam. Vjerujem u tebe. Pokušaj.”

Jer upravo u tim trenucima, kada im ne olakšamo sve, djeca zapravo najviše rastu.

Image by Thuan Vo from Pixabay