Pametovanje
- Datum objave:
- Komentara:
- Ispišite članak

Zašto neki ljudi imaju potrebu ostaviti dojam da su jako pametni?
Ljudi koji imaju potrebu ostaviti dojam da su jako pametni često nisu svjesni da to rade, a ako i jesu, razlog obično nije njihova stvarna želja da budu mudri, nego da budu viđeni kao vrijedni, važni, sigurni.
Evo nekoliko najčešćih psiholoških razloga:
Unutarnja nesigurnost
Paradoksalno, ljudi koji najviše glume pamet često imaju nisko samopouzdanje. Osjećaju da moraju kompenzirati neku unutarnju nesigurnost (osjećaj da nisu dovoljno dobri, dovoljno obrazovani, dovoljno poštovani). Oni često misle: “Ako izgledam pametno, nitko neće primijetiti da se zapravo bojim da nisam.”
Potreba za priznanjem i pripadanjem
U društvu koje cijeni znanje i intelektualnu superiornost, neki ljudi vjeruju da će ih drugi poštovati samo ako izgledaju kao „najpametniji u sobi“.
To im daje privid vrijednosti i važnosti. Inteligencija im postaje sredstvo za pripadnost.
Odgojni obrasci i rani modeli
Ako su kao djeca bili hvaljeni samo kada su bili „pametni“, naučili su povezivati ljubav i prihvaćanje s pokazivanjem znanja.
Ili, suprotno, možda su ih često uspoređivali, omalovažavali ili ignorirali, pa sada kroz „pamet“ traže kasno priznanje. Oni često misle: “Ako me sada čuju i priznaju, možda ću se napokon osjećati dovoljno.”
Strah od pogreške
Neki ljudi doživljavaju pogrešku kao prijetnju vlastitom identitetu. Pokaže li se da nešto ne znaju, osjećaju sram, ne samo nelagodu. I zato se drže obrambenog stava: „Ja sve znam“. Pogreška za njih nije prilika za rast, nego dokaz slabosti.
Potreba za kontrolom
Pamet i „znanje“ se često koriste kao alat za dominaciju u odnosima. Ako uvijek znaš više, lakše kontroliraš razgovor, druge osobe, odluke…
Nesvjesna potreba da prikriju emocionalnu nezrelost
Neki ljudi razviju „intelektualni oklop“, koriste znanje da izbjegnu dublje emocionalne teme. Ako razgovor postane osoban, preusmjere ga na „objektivne“ činjenice ili teorije. Ne žele pokazati ranjivost jer ju doživljavaju kao slabost.
Društvene uloge i profesije koje to potiču
U nekim zanimanjima (npr. pravo, menadžment), postoji podsvjesni pritisak da se uvijek ima odgovor. Ljudi tada igraju ulogu pametnog stručnjaka i teško iz nje izlaze čak i privatno.
Potreba da “izgledamo” pametno nije nužno loša. Kada postane naš identitet, maska ili uvjet prihvaćanja, gubimo autentičnost i zatvaramo vrata iskrenoj komunikaciji i učenju.
Pametni ljudi ne trebaju zvučati ili izgledati pametno, oni to jesu i pokazuju to svojim ponašanjem. Ne tražeći publiku ili njen aplauz.
Osobe koje zvuče najpametnije u prostoriji često to nisu, samo imaju potrebu djelovati tako.
Evo nekih ponašanja koja najčešće otkrivaju takvu dinamiku:
Opsesivno ispravljanje drugih
Bez obzira koliko je greška beznačajna, oni moraju intervenirati. Njima nije važno razumijevanje, važno je da pokažu da znaju više, bolje… Ovakvo ponašanje češće govori o potrebi za kontrolom nego o brizi za točnost ili istinu.
Žele imati posljednju riječ
Ne vode razgovor, vode natjecanje. Ako ih prekinete, uvrijedit će se. Ako ih netko ne posluša, povrijedit će ih ego. Zaboravljaju da je sposobnost slušanja i prihvaćanja drugačijeg mišljenja znak je emocionalne zrelosti.
Pretjerano stručan jezik
Često koriste komplicirane izraze, strane riječi i akademski ton kako bi ostavili dojam dubine iako iza toga često stoji nesigurnost. Prava jasnoća ne leži u složenosti i nastoji dobiti razumijevanje, a ne aplauz publike.
Ne priznaju da nisu u pravu
Pogreška ih ugrožava, vide ju kao slabost, a ne priliku za učenje i rast. Umjesto da priznaju, mijenjaju temu, relativiziraju, traže krivnju izvan sebe. Snaga nije u nepogrešivosti, već u spremnosti da pogrešku priznamo i učimo iz nje.
Ruganje tuđem neznanju
Ljudi koji se osjećaju nesigurno često koriste ismijavanje kao štit. Ismijavanje tuđeg pitanja ili komentara najčešće nije znak superiornosti, već unutarnje nelagode, nerazumijevanja i slabosti. Empatija i strpljenje u komunikaciji daleko su veći znak inteligencije.
Citiranje “velikih” umova
Ove osobe citirati će poznate mislioce ili filozofe, ali će se ponašati suprotno onome što ti ljudi odnosno njihovi citati uistinu predstavljaju. Tada govorimo o znanju bez primjene (o baratanju informacijama). Mudrost je ono što sa znanjem radimo, što živimo.
Biranje društva u kojem se mogu istaknuti
Često su „najpametniji u prostoriji“ jer su pažljivo odabrali prostoriju i publiku, a to su često ljudi koji ne izazivaju, ne proturječe, koji slušaju bez otpora. Prava inteligencija traži okruženje koje potiče rast, a ne klimu obožavanja.
Pretjerana samouvjerenost bez osnove
Govore brzo, odlučno i često s visine, ali kad ih pitate konkretno ili zamolite pojašnjenje, sadržaj često “ne drži vodu”.
Ljudi koji zaista znaju nemaju potrebu stalno to dokazivati.
Oni ne podcjenjuju, ne dominiraju razgovorom i ne boje se priznati da nešto ne znaju.
U tišini se često krije više mudrosti nego u buci „pametovanja“.
ostavite svoj komentar