Samo slušaj

Priče koje iscjeljuju…

Pretpostavljam da je slušanje osnovni i najmoćniji način povezivanja s drugom osobom.
Samo slušajte. To što posvećujemo pozornost jedni na druge, možda je naš najveći dar. A posebice ako to činimo iz dubine srca. Kad ljudi govore, nema potrebe činiti nešto drugo, potrebno je samo primati. Jednostavno, samo prihvatiti. Slušati što govore. Pokazati da nam je stalo.
Često je važnije da nam je stalo da čujemo, nego da razumijemo. Većina nas ne cijeni sebe ili se ne voli dovoljno da bismo to znali. Meni je trebalo dosta vremena da povjerujem u snagu jednostavnih riječi poput „Oprosti mi.“. Izgovaram ih kad znam da netko pati i pri tome zaista mislim to što kažem.

Jedna moja pacijentica rekla mi je da bi, kad bi pokušala ispričati svoju priču ljudima, ostala zbunjena jer bi većina spremno počela sa svojom pričom i time kako se i njima nešto slično dogodilo. Na nekoj neočekivanoj razini njezina bi priča i bol prerasla u njihovu priču. Prestala je pričati. I bila je jako usamljena.

Povezujemo se slušajući jedni druge. Kad prekidamo nešto što nam netko govori kako bismo mu pokazali da ga razumijemo, fokus priče preusmjeravamo na sebe.
Mnogi pacijenti oboljeli od malignih bolesti rekli su mi da im je veliko olakšanje bila svaka osoba koja bi ih znala saslušati.

Slušanjem sam čak naučila odgovoriti na nečiji plač. Prije sam posezala za maramicama, a sad shvaćam da je i to bio samo jedan način da osobu ušutkam i izbacim iz stanja tuge i patnje.
Sada samo slušam. Kad osoba isplače sve što treba isplakati shvati da sam uz nju.
Ovo jednostavno ponašanje nije bilo lako naučiti. Naravno da se to protivi svemu što su me učili od najranijih dana. Mislila sam da ljudi slušaju zbog vlastite plahosti ili zato što ne znaju što reći.

Tišina ispunjena ljubavlju puno je snažnija od najdobronamjernijih riječi, kad je riječ o iscjeljenju i povezivanju.

Odlomak iz knjige dr. Rachel naomi Remmen „Priče koje iscjeljuju – mudrost podijeljena za kuhinjskim stolom“

ostavite svoj komentar