Vikanje na dijete

Većina roditelja trudi se odgojiti dijete na najbolji način no, s vremena na vrijeme omakne nam se ponašanje zbog kojeg požalimo i zbog kojeg se i mi i dijete osjećamo loše. Nije li to čest slučaj – nemate razloga za brigu. Problem nastaje kad takvo ponašanje postane obrazac koji često ponavljamo, pravilo, a ne iznimka.

Iznenađujuće je lako usvojiti lošu naviku i vrlo teško (ne i nemoguće) izbaciti je iz svakodnevnog života. Važno je podsjetiti se da navike koje prakticiramo u odnosu prema djeci utječu na njihov život u jako velikoj mjeri – utječu na njihovo zdravlje i određuju kakvi će ljudi postati.
Međusoban odnos roditelja, odnos roditelja i djece, utjecaj sredine u kojoj dijete odrasta kao i temperament, faktori su koji također utječu na formiranje osobe. Roditeljski utjecaj prvi je i najvažniji.

Kad nam se dogodi da izgubimo kontrolu i povisimo glas, dijete i tada nešto uči, a vjerojatno će nas i poslušati – iz straha.
Kad roditelj viče na dijete ruši mu samopouzdanje, ono se osjeća ranjivo i od roditelja ne dobiva ono što mu je najpotrebnije – osjećaj sigurnosti, zaštićenosti i međusobnog povjerenja. Dijete zbog toga kasnije može imati problema s prihvaćanjem i izražavanjem emocija kao i s rješavanjem konflikata/sukoba.

Savjetujemo: kad ste ljuti, umorni, uzrujani, zabrinuti, pod bilo kakvim pritiskom, nastojte izbjegavati discipliniranje djeteta. Najbolji način bio bi – sjesti ili izaći u šetnju i s djetetom razgovarati o tome što je to što nas opterećuje i zbog čega se osjećamo tako kako se osjećamo, po mogućnosti biti spreman zagrliti ga i igrati se s djetetom. Koliko god teško bilo – to pomaže djetetu da se umiri, a roditelju da povrati ravnotežu. Mirno i zadovoljno dijete voljnije će surađivati.

Ljutnja je osjećaj koji ne trebamo prikrivati i/ili potiskivati. Važno je izraziti je na prihvatljiv način – bez galame, mirno, uz birane riječi i prethodno promišljanje o tome što je to što nas smeta u djetetovu ponašanju.

Photo courtesy of Pixabay