Očekivanja od djeteta i škole

U životu roditelja i djece škola zauzima značajno mjesto. Tijekom školovanja djeca prožive svoje djetinjstvo i mladalaštvo, sa svim radostima, brigama, ugodnim i manje ugodnim osjećajima koji se javljaju. Roditelji su uglavnom cijelo vrijeme uz djecu, sa svojim očekivanjima, uvjerenjima, strahovima…

Znam li kakav stav prema školi ima moje dijete? Doživljava li školu pozitivno, kao mjesto gdje će se družiti s vršnjacima i učiti, ili negativno, kao mjesto u koje je primorano ići svaki dan, premda to čini nevoljko?

Read, Book, Boy, Child, Kid, Student

Početak školske godine prikladno je vrijeme za razmisliti o tome kako se naše dijete osjeća i koja su to naša očekivanja od njega/nje i škole. Kako mi kao roditelji gledamo na školski uspjeh djeteta i što mu svojim ponašanjem (ne)svjesno poručujemo?

Prihvaćajući osobu onakvu kakva iskazujemo bezuvjetnu ljubav, bez obzira na to je li osoba ljubav zavrijedila ili nije. I ljubav prema djetetu, između ostalih, trebala bi biti bezuvjetna. Ona ne podrazumijeva odustajanje od svih zahtjeva i davanje apsolutne slobode. Roditelj je tu da odgaja dijete, postavlja granice, upozorava i disciplinira djetetovo ponašanje, s ljubavlju i poštovanjem. Također i zato da se raduje djetetovim uspjesima, da ga potiče i hrabri, da mu dopusti da uči i na vlastitim greškama.

Books, Kids, Reads, Study, Reading

Svako dijete je priča za sebe. Njihove sposobnosti (intelektualne, motoričke, emocionalne i socijalne) i sklonosti nisu iste. Svako dijete ima svoj kapacitet za usvajanje znanja, manje je ili više emocionalno spremno za izazove koje donose školske obveze i socijalno okruženje u školi (krug vršnjaka i starije i mlađe djece, učitelji, školsko osoblje i dr.). Nekoj djeci treba više, nekoj manje ohrabrenja i pozitivnih poticaja.

Djeca su različito motivirana i spremna za školu, a razina njihove samostalnosti i stečene radne i druge navike uvelike pridonose njihovoj uspješnosti.

Učitelji se, gotovo u pravilu, maksimalno trude, poučavanjem i odnosom prema učenicima i radu, biti podrška i pomoć djeci. Pritom moraju zadovoljiti i ispuniti predviđene, zadane programe i školski kurikulum, što nije uvijek jednostavno.  

Neke teškoće kod školaraca vrlo su specifične (poput smetnje pažnje i/ili koncentracije, disgrafije, disleksije, diskalkulije), neke nespecifične (teškoće emocionalne prirode poput nesigurnosti, slabe prilagodljivosti, niskog samopouzdanja). Treba znati da i bez navedenih teškoća djetetu nije lako biti uspješan, treba uložiti znatan napor i uskladiti roditeljska i vlastita očekivanja, snaći se u grupi vršnjaka, pratiti dinamiku grupe/razreda, pratiti tempo nastave…

Strah i nesigurnost djeca mogu prikrivati agresivnim ponašanjem, pokazivanjem otpora prema školi, neposluhom… Ona još ne razumiju vlastite osjećaje i potrebe u dovoljnoj mjeri, osjećaje i potrebe drugih još manje i stoga često povrjeđuju jedni druge, pristaju na ponašanja koja im ne odgovaraju, nesvjesna posljedica…

Daughter, Dreaming, Girl, Kid, Child

Iza nekih  teškoća stoje prevelika očekivanja roditelja ili pak tromost sustava koji onemogućava individualan pristup djetetu. Stoga je važno na vrijeme uočiti teškoće ako postoje, detektirati uzroke i pružiti prikladnu podršku i pomoći djetetu. Na temelju ocjena i dojma roditelja, učitelja i vršnjaka dijete stvara sliku o sebi. Najizravniji i najvažniji je onaj roditeljski. 

Školske brige prirodne su i očekivane i ne treba ih ni podcjenjivati niti precjenjivati. Roditelj treba biti tu, za dijete, da potiče, ohrabruje i podržava, usmjerava i disciplinira, trudi se osvijestiti i kontrolirati svoja očekivanja, kritičnost i potrebu da zaštiti dijete.

Biti roditelj istovremeno je najteži, najodgovorniji i najljepši „posao“. Ne postoje savršeni roditelji niti savršena djeca, samo oni koji se više ili manje trude.

Photos courtesy of Pixabay

ostavite svoj komentar